Depresija, maligna tuga – Luis Volpert



Svako od nas je makar jednom u životu prošao kroz nekakvo depresivno stanje, kada tuga ili nezadovoljstvo dobijaju potpuno novu dimenziju i čine nas nemoćnim da normalno funkcionišemo u svakodnevnom životu. To depresivno raspoloženje uglavnom se posmatra kao epizoda, ima neki konkretan okidač i trajanje mu je ograničeno. Ali šta ako je taj osećaj toliko parališući da je nemoguće otrgnuti mu se? Šta kada za takvo osećanje ne postoji legitiman razlog? Šta kada „maligna tuga” postane upravo to – tama koja se svakodnevno širi i postaje deo čovekove ličnosti? Šta onda?


 Reč „depresija” danas se veoma olako koristi i gotovo da nema osobe koja bar jednom u životu neko svoje osećanje nije nazvala depresivnim. Pa ipak (a možda baš i zbog toga), teška depresija, poznata i kao klinička depresija, često ostaje nekonstatovana, a osobe koje boluju od ovog poremećaja nedovoljno ozbiljno shvaćene. Ako se okolini obrate za pomoć, rizikuju da dobiju samo površne reči utehe, ili čak prekora. Uprkos činjenici da oko 20% svetske populacije boluje od nekog oblika depresije, ovaj poremećaj ostaje u domenu tabua i sa sobom nosi stigmu, pa veliki broj onih koji zaista boluju od depresije ni ne pokušavaju da potraže profesionalnu pomoć zbog osećaja sramote i stida. Rezultat ovakvog ophođenja prema osobama koje se bore sa depresijom jeste činjenica da je upravo depresija jedan od glavnih uzročnika samoubistava u svetu (čak svaka deseta osoba koja pati od kliničke depresije izvrši samoubistvo). Pa kako je onda moguće da jednu ovakvu, slobodno možemo reći, smrtonosnu bolest i dalje shvatamo zdravo za gotovo?

Luis Volpert je ugledni britanski biolog, čovek koji se i sam godinama bori sa depresijom. Tokom dugogodišnjeg lečenja konsultovao je brojne stručnjake, pokušavao razne tretmane i čitao stručnu literaturu. Kako sam kaže, do sada nije uspeo da nađe ni na šta dovoljno sveobuhvatno i informativno. Sve te knjige su pisali ljudi koji su depresiju posmatrali spolja, iz tuđih iskustava. Zbog toga je došao na ideju da sam pokuša da napiše studiju o depresiji i na taj način pomogne svetu da se bolje upozna sa ovim sve češćim poremećajem. Nazvao ju je „Depresija – maligna tuga”.

„Nisam pronašao mnogo verodostojnih informacija o depresiji u mnoštvu knjiga iz ove oblasti u kojim se pacijentima savetuje kako da se oslone na sopstvene snage, pa sam odlučio da napišem knjigu u kojoj ću skupiti sve što se o ovoj bolesti zna. Moj cilj je četvorostruk: najpre, da pomognem onima koji žive ili rade sa osobama koje pate od depresije da shvate prirodu bolesti, budući da nije lako biti u blizini depresivaca, bilo da se radi o roditeljima, deci ili partnerima; potom, da pomognem depresivnim osobama da shvate sebe; treće, da uklonim sramotu koja se povezuje sa depresijom; i naposletku, i pre svega, da pokušam da u naučnom smislu dokučim prirodu ove užasne boli. Poslednji cilj je lično traganje koje preduzimam zbog sebe.”

Volpert studiju počinje sopstvenim iskustvom, dajući čitaocu iskrene, ali šture informacije o istoriji svog zapadanja u depresiju i raznim pokušajima da je prevaziđe. Zatim prelazi na istoriju i definiciju samog pojma, upoznajući čitaoca sa načinima na koji su se prema ovoj bolesti ophodili naši preci. Konačno dolazi do načina na koji se uspostavljaju dijagnoze i pravi razliku između dva najčešća (i najzlokobnija) tipa depresije, kliničke i manične, i depresivnih epizoda koje mogu biti teške, ali ne zahtevaju dugotrajno, kliničko lečenje.

Govoreći o lečenju, Volpert velikodušno deli svoja iskustva sa različitim vrstama terapija i lekova, i upoznaje publiku sa dva osnovna objašnjenja depresije: psihološkim i biološkim. Možda očekivano zbog piščeve struke, Volpert naginje biološkom objašnjenju. On za to nema konkretne dokaze, ali interesantno je da se u delu kada o tome govori, oseća izvestan stid, koji čak ni on ne može da prevaziđe. Kako sam kaže, više bi voleo da veruje da su za stanje u kojem se toliko puta našao odgovorni hemijski procesi u mozgu (što se, uostalom, može objasniti i uspešnim suzbijanjem simptoma depresije odgovarajućim lekovima), nego nekakve zbrkane emocije. Zbog toga Volpert često depresiju poredi sa fizičkom bolešću, i to sa njenim najstrašnijim oblikom – rakom. Štaviše, depresija je čak možda i gora od fizičkog bola, tvrdi on, koristeći se citatom doktora Džona Hordera, koji je imao tu nesreću da preživi bubrežnu koliku, srčani napad i razne depresivne epizode. Evo šta on kaže, poredeći ta iskustva: „Ako bi trebalo da biram u kojoj bih se od tih situacija ponovo našao, rado bih izbegao bol koji izaziva depresija. To je zapanjujući fizički osećaj, koji neverovatno liči na srčani bol, jer vas potpuno obuzme. Ali ga se ne možete brzo osloboditi. A čak je i život njime ugrožen. On sam za sebe nije deo neke druge mašinerije, to je oblik totalne paralyze želje, nade, sposobnosti odlučivanja o tome šta da se radi, misli ili oseća, ništa do osećanja bola i jada.”

Jedan od razloga zbog kojih je depresija i dalje nedokučiva mnogima, možda leži u činjenici da je gotovo svaki slučaj individualan. Opšti simptomi su poznati i oni pomažu da se prepoznaju osobe koje pate od depresije, ali one najcrnje trenutke svako proživljava drugačije, pa zbog toga ne postoji ni univerzalan lek. Svaki pacijent svoje stanje opisuje kao neizdrživo, ali većina se slaže u jednom: ukoliko niste prošli kroz tako nešto, nemoguće je u potpunosti razumeti.

„Teška depresija je čudna bolest – ako ste u stanju da je opišete, skoro je sigurno da se nije radilo o depresiji. Samo oni koji su prošli kroz stanje teške, iscrpljujuće depresije, mogu da shvate to osećanje. Tešku depresiju je gotovo nemoguće opisati: nije to da ste samo potišteniji nego obično. To je sasvim drugačije stanje, stanje koje samo izdaleka podseća na normalnu emociju. Zaslužuje sasvim novu i posebnu reč, izraz koji će na neki način obuhvatiti i patnju i ubeđenje da nema izlečenja. Sigurno bismo mogli da smislimo bolji izraz za ovu bolest nego što je reč koja ima konotaciju „neraspoloženje””.

Načini na koji se depresivne osobe bore sa ovim poremećajem brojni su, mada većina tvrdi da je neophodno okupirati um nečim konkretnim. Neke osobe se sa ovim stanjem nose svakodnevno, u tišini, čitavog života; dok drugi ne uspevaju da nadjačaju depresiju čak ni uz pomoć stručne pomoći. Način na koji će se neko nositi sa depresijom uslovljen je brojnim faktorima: bitnu ulogu igraju različiti sklopovi ličnosti, genetika, različite okolnosti i okruženje, pa čak, kako Volpert tvrdi i različite kulture. U poglavlju koje pojedinci smatraju kontroverznim, a u kojem  autor gotovo da aludira na to da je depresija „bolest Zapada”, mogu se naći veoma zanimljive informacije.

„Neki antropolozi smatraju da se emocija ne zasniva na biologiji, već da predstavlja kulturnu procenu koju ljudi koriste da bi shvatili svoju situaciju i odnose s drugim osobama. Na primer, postoje tvrdnje da pleme Kaluli, sa Papue Nove Gvineje, nema reč za depresiju, da ima uopšte veoma malo registrovanih slučajeva depresije i da ljudi osećanje tuge i žalosti isoljavaju veoma dramatično. Ukazuje se i na činjenicu da se u Šri Lanki osećanje beznadežnosti vrednuje pozitivno, što je u skladu sa budističkim pogledom na svet. Iransko društvo osećanje tuge i žaljenja karakteriše kao ličnu duboku samospoznaju, a depresiju kao stanje koje zahteva lečenje. Iako postoji još razlika u stavovima različitih kultura prema normalnom i abnormalnom  ponašanju, čini se da u svim društvima postoji pojam koji označava ludilo. Međutim, nije jasno da li ta kategorija uključuje i depresiju.”


Ovo, naravno, ne znači da Istok ne poznaje depresivno osećanje, ali je zanimljivo da brojne kulture često imaju problem da pronađu izraze koji označavaju depresiju. U pojedinim zemljama je, uprkos tome, stopa samoubistva veoma visoka, pa se ne može tvrditi da su žitelji istočne hemisfere „srećniji”. Sa druge strane, skorašnja sklonost Zapada ka psihoterapiji u bilo kom obliku, zapanjujuća je, a stopa depresivnog stanovništva na planeti iz godine u godinu beleži eksponencijalni rast. Gotovo da je moguće dovesti u vezu „razvitak” sveta sa depresijom i osećanjem opšteg beznađa.


Volpertova studija je pokušaj da depresiju približnije objasni sebi i drugima. On nije psiholog, ali naučni pristup problemu mu nije stran, a uz to poseduje i autentično iskustvo koje psiholozima manjka. Iako polazi od svog iskustva, nemojte od ove knjige očekivati memoare. Iako je cilj knjige da pomogne, nemojte očekivati popularnu psihologiju ili štivo za samopomoć. Cilj ove studije nije da izleči, već da informiše. Ona vam može pomoći da prepoznate simptome depresije kod sebe ili kod drugih (ili da razgraničite depresivnu epizodu od hronične depresije), da bolje razumete kako se zaista oseća neko ko od depresije pati, a ko o tome možda ne želi da govori, pa samim tim i kako da mu pomognete. Iz dana u dan broj obolelih od depresije u svetu raste, a sa tim brojem raste i broj onih na čije živote ona utiče indirektno. Depresija je ozbiljno stanje koje se, uprkos velikom broju informacija koje su nam na raspolaganju, i dalje zabrinjavajuće neozbiljno shvata, a ova knjiga bi mogla predstavljati jedan mali korak da se takva situacija konačno izmeni.

Ocena: 4/5
Izdavač: Odiseja

CONVERSATION

6 comments:

  1. Bez obzira što mi se čini da ova knjiga nije tvoj lični izbor, meni je prikaz izuzetno prijao. Vrlo je pozitivno što je neko ko je "u oku tornada" smogao snage da tu strašnu muku osvetla i iz tog ugla. Meni lično je najinteresantniji sam početak bolesti i događaji koji su prethodili manifestaciji, za šta kažeš da je pisac davao samo šture informacije.
    Depresija je zaista, odlično imenovana, maligna tuga. Dozvoliću sebi da sa par primedbi dopunim tvoj tekst.
    Depresijom se ozbiljno bave lekari-psihijatri, a ne psiholozi. Postoje razne studije rađene na velikom uzorku i koje su pokrivale veliki vremenski period, ljudi koji su bolovali od različitih vidova depresije. One su nedvosmisleno dovele u vezu razvitak civilizacije, tehnologije sa porastom broja obolelih. Takođe i drugi faktori (geografski, demografski,kulturni...) utiču na ispoljavanje bolesti. Međutim, podatak da 20% ljudi pati od depresije mi se čini da je poprilično proizvoljan. Ne ulazim u to da li važi na zapadu (V. Britanija), ali za Srbiju nisam baš ubeđena. To bi značilo da je svaki peti depresivan, tj. ako poznaješ 100 ljudi, čak 20 ima ili može da dobije tu dijagnozu?! (Ja lično znam mnogo više od 100, a sumnja mi pada samo na jednu!) Za kraj, ako nekog laika (kakva sam i sama) zaista interesuje ova tema uputila bih ga na radove dr Jerotića, posebno na knjigu "Mistična stanja, vizije i bolesti", kao i na knjigu Boja milosti autora Nebojše Đurovića, još jednog koji je pisao "iz samog oka tornada". Pozdrav!

    ReplyDelete
    Replies
    1. Zapravo, knjiga jeste bila moj izbor :)
      U pravu si za psihijatre, to je moj propust. Brojka jeste proizvoljna, rekla bih, zato što ne postoji način da se utvrdi tačan broj. Mnogo ljudi koji pate od depresije nikada ne potraže stručnu pomoć, pa se ne mogu registrovati. Ipak, nije nerealan (negde sam pronašla podatak o 7-15% muškaraca i 20-25% žena) i iz godine u godinu raste. Shvatam da deluje nemoguće, ali procenti ne funkcionišu tako. :) Ti u svom okruženju možeš imati samo jednu osobu, dok neko može imati 50.

      Neki zvanični podaci sa Srbiju su 5%, mada bih to uzela sa rezervom, s obzirom da odlazak kod psihijatra kod nas i dalje sa sobom vuče pečat sramote, pa se mnogi ljudi kojima je pomoć potrebna stide da je potraže.

      Hvala na komentaru i dopuni! :)

      Delete
  2. Naježila sam se i našla,nekako, lično pogođena (moj problem je, naime, anoreksija, ali depresija nekako ide "pod ruku" sa time, teško je reći da li kao uzročnik ili posledica). To znači da je tvoj tekst zaista odličan: informativan, iscrpan, dobro sastavljen, sa onim najbitnijim što knjiga saopštava. Uživala sam, podjednako, u komentarima. Nažalost, depresija se u našem društvu olako, čak i sa potcenjivanjem, uzima. U stilu:"Ma, nije taj depresivan, nego izvoljeva, kenjka, prenemaže se". Poređenje sa kancerom nije bez osnove, s obzirom da obe bolesti klijaju potmulo, podmuklo, negde iznutra i nekad veoma dugo, a onda te posledice "zaklope" i svi se iščuđavaju. Sredina smo koja i dalje na bolest gleda kao nešto sramotno,što bi trebalo kriti. Zato je velika hrabrost i plemenitost govoriti/pisati o tome. Lično iskustvo samo pojačava verodostojnost i značaj knjiga poput ove.
    Hvala na recenziji:)

    ReplyDelete
    Replies
    1. Hvala na komentaru!

      Nisam znala da imaš problem sa anoreksijom i svaka ti čast na hrabrosti da to ovako javno izneseš. Nadam se da je ta muka iza tebe, a ako nije, da ćeš naći način da je prevaziđeš. Anoreksija je možda u još gorem položaju (da se tako nespretno izrazim) od depresije. Neverovatno je koliko ljudi umeju da budu zlobni i maliciozni kada je ona u pitanju. Ali mislim da je, isto kao i u prvom slučaju, neznanje osnovni problem. Kada bi ljudi konačno shvatili da to nisu samo "bubice u glavi" i nešto što se tek tako može "pregurati", da je to bolest kao bilo koja druga i da je tako treba i posmatrati (teško mi je da zamislim da bi neko bolesnom čoveku rekao da stisne zube i prestane da se prenemaže), svet bi bio mnogo lepše i lakše mesto za život.

      Delete
    2. Još se borim, traje već nekoliko godina, ali nadam se da ću pobediti.:) Ukratko, dugo me bilo sramota baš zbog tih komentara, ali od nekog vremena otvoreno govorim o problemu, jer mislim da tako mogu i da pomognem, a i dobijem dobre savete. Ivana je isto prošla kroz anoreksiju i baš smatram da treba o svemu tome govoriti. Moj slučaj nije, na sreću, previše alarmantan, ali baš zbog stresa, brige i razočaranosti, prethodnih godina sam izuzetno mnogo izgubila na kilaži i vraćam je baš, baš sporo i teško. Bolje da ne pominjem kakve komentare ljudi dozvoljavaju sebi da "bacaju", uglavnom zaključci tipa "znam ja vas što bi da budete manekenke" ili "ne jedeš ništa, zato i jesi kao grana". Skrenula sam sad sa teme, ali poenta je:nije sramota ni konsultovati psihijatra, samo je važno priznati problem, suočiti se s njim, ne dozvoliti da stres pobedi, a ni predrasude.:) I truditi se svim silama da postignemo neku ravnotežu, duševni i psihički mir.

      Delete
    3. Ne bih baš rekla da si skrenula sa tebe, pošto se je osnova problema ista - a to je pitanje kada će ovaj problem konačno postati društveno prihvatljiv i samim tim mnogo lakši za prevazilaženje. Kao i kod svakog drugog problema i kočnice u životu, ma koje prirode ona bila, podrška drugih uvek mnogo znači, a kada je nema, problem se udvostručuje i samim tim je mnogo ozbiljniji.

      Mislim da je krajnje vreme da se pitanje sramote konačno preispita. Ljudi se stide stvari za koje apsolutno nisu krivi, dok ono što treba da tera na stid odavno više nije u toj kategoriji, nažalost. :(

      Delete