Eleanor Oliphant is Completely Fine – Gail Honeyman



Gejl Haniman (1972) je škotska književnica. Studirala je francuski jezik i književnost na Univerzitetu u Glazgovu a zatim nastavila postdiplomske studije na Oksfordu. Shvatila je, ipak, da akademska karijera nije za nju pa se zaposlila kao administrativni radnik na fakultetu. Za to vreme je pohađala i kurs kreativnog pisanja gde je počela da piše roman Eleanor Oliphant is Completely Fine koji je nakon objavljivanja osvojio brojne nagrade i priznanja. Trenutno radi na svom drugom romanu.


Eleanor Oliphant is Completely Fine je roman o istoimenoj junakinji, tridesetogodišnjoj devojci koja živi usamljeničkim životom i koju okolina generalno vidi kao autsajdera. Elenor živi sama u stanu koji joj je ustupio državni socijalni program. Godinama radi kao administrativni radnik u jednoj dizajnerskoj firmi i na istoj je poziciji od prvog radnog dana. Uvek se isto oblači i jede istu hranu. Nije se šišala više od 10 godina i ne koristi šminku, iako ima ogroman ožiljak preko lica. Potpuno je asocijalna, vikende provodi u svom stanu u društvu dve flaše votke a za sebe uvek kaže da je ,,savršeno u redu”. Svake srede uveče odvaja petnaestak minuta za telefonski razgovor sa majkom. Ovi razgovori joj ne pričinjavaju nikakvo zadovoljstvo, ali Elenor drži do svojih rutina. Sa kolegama na poslu komunicira isključivo kad mora, a ni van posla nema prijatelje. Elenor živi sama u svakom smislu te reči.

My phone doesn’t ring often – it makes me jump when it does – and it’s usually people asking if I’ve been miss-sold Payment Protection Insurance. I whisper “I know where you live” to them, and hang up the phone very, very gently. No one’s been in my flat this year apart from service professionals; I’ve not voluntarily invited another human being across the threshold, except to read the meter. You’d think that would be impossible, wouldn’t you? It’s true, though. I do exist, don’t I? It often feels as if I’m not here, that I’m a figment of my own imagination. There are days when I feel so lightly connected to the earth that the threads that tether me to the planet are gossamer thin, spun sugar.

Elenor je navikla na svoj monotoni život i potajno je ponosna na svoju samostalnost. Ipak, svesna je da ne može provesti život sama, uostalom, svake srede je na to podseća majka koja, u pauzama konstantnog nipodaštavanja i vređanja svoje ćerke, insistira na tome da je udaja jedino rešenje za nju. Samo kad bi mogla da nađe nekoga ko bi je hteo. Elenor će, sticajem okolnosti, naći nekoga ko joj na prvi pogled deluje savršeno. Pevača lokalnog benda koji se, iako ne zna za njeno postojanje, perfektno uklapa u njenu sliku savršenog muškarca i koji će momentalno postati njen ,,projekat” kojim će potpuno okupirati misli.

I have always taken great pride in managing my life alone. I’m a sole survivor – I’m Eleanor Oliphant. I don’t need anyone else – there’s no big hole in my life, no missing part of my own particular puzzle. I am a self-contained entity. That’s what I’ve always told myself, at any rate. But last night, I’d found the love of my life.

I baš kada je rešila da promeni svoj život, njen život će zaista početi da se menja, doduše, ne na način na koji je zamislila. Na poslu će doživeti malu neprijatnost: nešto nije u redu sa kompjuterom zbog čega će morati da se obrati IT sektoru. U pomoć će joj priteći novi kolega, Rejmond, zbog koga će, na zajedničkom putu kući s posla, biti primorana da starijem čoveku koji je kolabirao na ulici spase život i da se, na Rejmondovo uporno insistiranje, malo socijalno angažuje.

Iako će joj isprva biti nelagodno, Elenor će ove okolnosti prigrliti kao šansu za vežbanje socijalnih veština koje će joj svakako biti neophodne pri zbližavanju sa svojom srodnom dušom. I zaista će se potruditi da se promeni. Otići će na depilaciju, kupiće šminku i novu odeću a posle određenog vremena će posetiti i frizera. U međuvremenu će se sprijateljiti sa Rejmondom i redovno sa njim provoditi pauzu za ručak. Brzo će primetiti da ove promene sa sobom nose i promenu u načinu na koji se okolina ophodi prema njoj i posle mnogo vremena neće mnogo lagati kada kaže da je sa njom ,,sve u savršenom redu”.

Was this how it worked, then, successful social integration? Was it really that simple? Wear some lipstick, go to the hairdressers and alternate the clothes you wear? Someone ought to write a book, or at least an explanatory pamphlet, and pass this information on. I had had more attention from them today (non-malevolent, positive attention, that is) than I’d had in the last few years. I smiled to myself, pleased that I’d unlocked part of the puzzle.

Ali njen problem je mnogo dublji od nezgrapnih ortopedskih cipela i staromodne frizure. Elenor je daleko od ,,savršenog reda”, više nego što to može da pojmi bilo ko iz njene okoline, pa čak i ona sama. Taman kada se učini da se njen život kreće u pravom pravcu, da je našla ljude koji je prihvataju takvu kakva jeste, Elenor će odlučiti da je spremna da se sretne sa čovekom svog života. I doživeće strahovitu epifaniju koja će otvoriti Pandorinu kutiju u koju je godinama brižljivo odlagala svoje demone.

Eleanor Oliphant is Completely Fine je knjiga o usamljenosti. O onoj strašnoj, konstantnoj usamljenosti koju većina ljudi na ovom svetu ne može ni da pojmi. Elenor predstavlja ljude koji se sa njom nose svakodnevno. Ljude koje srećemo na poslu, na ulici, u prodavnici. Neke od njih etiketiramo kao čudake, dok za druge nikada ne bismo ni pomislili da imaju sličan problem. Ljude kojima je očajnički potreban neko, ali koji toliko dugo žive sami da više nisu sposobni da ostvare kontakt. Njena priča je, naravno, duboko tragična i stanje u kom se nalazi nije prost splet okolnosti, uobičajeno udaljavanje od prijatelja zbog nedostatka vremena ili razilaženja interesovanja. Čitalac od samog početka zna da je Elenor preživela nešto užasno, ali ne zna šta. Kada je poseti socijalna radnica i kaže joj da u svakom trenutku može zatražiti svoj fajl i saznati šta se to tačno dogodilo, Elenor odlučno odbija. Znamo da joj je majka godinama u zatvoru (odakle je zove svake srede) i da je odgovorna za nekakav požar, zbog čega je Elenor čitavo detinjstvo provela po hraniteljskim porodicama. I to je sve.  Ona čitavog života pažljivo balansira na tankoj žici, držeći se svojih rutina, živeći od danas do sutra, na bezbednoj distanci od drugih. I godinama je sve ,,u savršenom redu”. Zbog toga ne čudi što je i najmanji potres dovoljan da sklizne sa te žice duboko u tamu čije postojanje uporno ignoriše a koja samo čeka pravi trenutak da je u potpunosti proguta.

I was curious about something. What, I wondered, was the point of me? I contributed nothing to the world, absolutely nothing, and I took nothing from it either. When I ceased to exist, it would make no material difference to anyone.
Most people’s absence from the world would be felt on a personal level by at least a handful of people. I, however, had no one.
I do not light up a room when I walk into it. No one longs to see me or hear my voice. I do not feel sorry for myself, not in the least. These are simply statements of fact.
I have been waiting for death all my life. I do not mean that I actively wish to die, just that I do not really want to be alive. Something has shifted now, and I realized that I didn’t need to wait for death.

*

The world connotes romance. I took one of my hands in the other, tried to imagine what it would feel like if it was another person’s hand holding mine. There have been times when I felt that I might die of loneliness. People sometimes say they might die of boredom, that they’re dying for a cup of tea, but for me, dying of loneliness is not hyperbole.

Kako neko uopšte dospe u takvo stanje? Ljudi su po prirodi socijalna bića i neophodan im je kontakt. Kako neko od simpatične asocijalnosti, blage socijalne anksioznosti i drugih poremećaja koje ljudi širom sveta smatraju izmišljotinom modernog doba dospe do situacije u kojoj pomisli da će doslovno umreti od usamljenosti? Ko je za to kriv? Dotična osoba koja se svakim danom sve više povlači u sebe ili ljudi koji je okružuju i koji, opterećeni sopstvenim problemima, ne primete da nešto nije u redu? Zašto Elenor, kao uostalom i većina ljudi koji se sami bore sa problemima, ne potraže pomoć? U kom trenutku je pitanje ,,kako si” postalo isključivo retoričko?

If someone asks you how you are, you are meant to say FINE. You are not meant to say that you cried yourself to sleep last night because you hadn’t spoken to another person for two consecutive days. FINE is what you say.

Ne morate biti ekstremno usamljeni ili depresivni da biste znali da je ovo tačno. Usamljenost, mada je u ovom romanu prikazana zaista ekstremno, ne isključuje svakodnevno društvo ljudi. Nekada je važila parola da ,,nijedan čovek nije ostrvo” (Džon Don), ali izolacija koju moderno doba sa sobom nosi preti da dokaže suprotno. Nikada nije bila prisutnija i nikada se više nismo trudili da je brže-bolje gurnemo pod tepih.

These days, loneliness is the cancer – a shameful, embarrassing thing, brought upon yourself in some obscure way. A fearful, incurable thing, so horrifying that you dare not mention it; other people don’t want to hear the word spoken aloud for fear that they might too be afflicted, or that it might tempt fate into visiting a similar horror upon them.

Roman je podeljen u tri poglavlja. Prvi nosi naziv Good Days, drugi Bad Days i verujte kad vam kažem da će vam iskreno laknuti kada stignete do trećeg – Better Days. Elenor Olifant je toliko realan lik da će vas na početku zbuniti svojim neprirodnim ponašanjem i neprirodnim, arhaičnim načinom izražavanja i posmatranjem sveta oko sebe kao da je upravo sletela s neke druge planete. Smejaćete se njenim zapažanjima i postepeno će vam prirasti k srcu. Zbog toga će vam činjenica da je sasvim neočekivano skliznula u ,,loše dane” posebno teško pasti i navijaćete da se iz njih nekako izvuče (drugi deo romana dolazi kao snažan kontrast humorom ispunjenom prvom zbog čega ima efekat šamara). Ono što će joj pomoći, međutim, nije neka viša sila, romantičan happy end ili princ na belom konju (bravo za autorku zbog izbegavanja takvih klišea!) već sitni znaci pažnje i obična ljudskost za koju nije potrebno navlačenje odela superheroja. I zato mislim da bi svi trebalo da pročitamo njenu priču. S jedne strane, ona može poslužiti kao podsetnik da usamljenost nije neizlečiva bolest, a s druge kao podsetnik da svako od nas poseduje lek za svoje bližnje. Kao što je to autorka rekla u jednom od svojih intervjua: Truly, if everyone who has read the book were to do just that, who can guess what impact it could have?

Izdavač: Harper Collins
Ocena: 5/5

CONVERSATION

10 comments:

  1. Zainteresovala sam se za ovaj roman još pri tvom prvom spominjanju knjige, a sada još više. Čitajući, zamišljala sam televizijsku seriju na ovu temu. Ili film poput "Amelije Pulen". A onda, kako je tekst (naravno, odličan!) odmicao, sve više me privlačila dubina i aktuelnost problematike. Poseban plus za čitanje u originalu, odlično istaknutu poentu i zaključke kojima propratiš svaku recenziju, a najviša ocena je posebno "zapečatila" odluku da uvrstim knjigu na spisak. Hvala!:)


    P.S. "Shvatila je, ipak, da akademska karijera nije za nju pa se zaposlila kao administrativni radnik na fakultetu." - Koliko sam se samo puta zapitala, pred šalterom našeg fakulteta, da li je neki sličan slučaj bio sa onim našim službenicima. :))))

    ReplyDelete
    Replies
    1. Hvala! Preporučila bih original svakome ko čita na engleskom jer je jezik kojim je pisana važan deo ličnosti glavne junakinje a ujedno i osnovni izvor komičnog (neke fraze i rečenice prosto ne bi ostavljale isti utisak da su prevedene). Uostalom, kao što možda može da se vidi iz delova koje sam citirala, knjiga je stvarno lepo napisana. Meni čitanje na engleskom zaista ne predstavlja nikakav problem, mada daleko više čitam na srpskom, ne znam ni sama zašto, možda prosto zbog toga što su mi prevodi dostupniji (naravno, kada su u pitanju knjige koje su prevedene - imam podugačak spisak onih koje nisu, ali nikako da se nateram da naručim). Ipak, postoje izdavači sa čijim prevodima sam imala uglavnom loša iskustva pa onda naručim original bez razmišljanja. Nekad me od prevoda odvrate prosto ružne/filmske korice. Ne bih sad da lajem javno, ali mislim da je lako povezati dva i dva i skapirati o kojim kućama je reč. :)
      Krajem prošle godine je najavljena ekranizacija. Film je pod svoje uzela Riz Viderspun, ali još nije obelodanjeno ko će tumačiti uloge. Šuška se da će ona igrati Elenor, mada nisam baš sigurna da li bi joj ta uloga pristajala.
      Hah, službenica koja je bila na "našem" šalteru nije propuštala nijednu priliku (a prilika je, evidentno, bila kad god joj neko stane pred šalter) da kaže kako je završila matematiku i da se žali na sudbu kletu što mora da radi tu gde radi. Biće da je posao mnogo teži i stresniji nego što se čini nama smrtnicima. :)))

      Delete
  2. Baš je divan tekst. Mnogo sam slušala o Elinor i o tome kako je dobra knjiga i baš jedva cekam da je pročitam. :)

    ReplyDelete
    Replies
    1. Hvala! Obavezno javi utiske. Mene je oduševila :)

      Delete
  3. Ja bih se osvrnula na tvoj tekst više iz ugla psihologije, a ne književnosti.
    (Nekada davno sam te pitala da li ti smetaju ovakvi moji komentari, a ti si rekla da ne. Više i ne pitam, a ti slobodno kaži ako želiš da prekinem. No hard feelings!)
    Elem, pojam usamljenosti je, kako si i sama primetila, problem koji okupira sve više i više ljudi ovog modernog, tehnološkog doba, doba kada je pojam porodice, a pogotovo patrijahalne, izgubio svaki dodir s izvornom definicijom.
    Nažalost, primeri kao što je Elenor uopšte nisu retki. Problem je još kompleksniji "što je to svaka priča za sebe" i što nema univerzalnog rešenja za sve usamljenike.
    O ovome bi moglo da se priča nadugačko i naširoko, ali ću se ipak uzdržati.
    Vezaću se samo za par tvojih rečenica.
    "...ne pričinjavaju nikakvo zadovoljstvo, ali Elenor drži do svojih rutina..."
    Ovo rade čak i ljudi koji za sebe ne bi rekli da su usamljeni, a kod usamljenika je to i dodatni kamen koji ih vuče na dno.
    Za šire razumevanje preporučujem Nerudinu pesmu "Lagano umire".

    Drugo, "... Ko je za to kriv? Dotična osoba koja se svakim danom sve više povlači u sebe ili ljudi koji je okružuju i koji, opterećeni sopstvenim problemima, ne primete da nešto nije u redu?..."
    Pitanje krivice nije pitanje koje pomaže dolasku do rešenja. Pitanje krivice je pitanje isključivo za pravni sistem i zakonodavstvo - odrediti krvca i stepen krivice kako bi mu odredili kaznu! Uzroci za ovakvo njeno ponašanje sigurno postoje (navela si majku). Sledeći na listi odgovornosti je ona sama. Treba prevazići balast prošlosti, osvestiti sopstvene demone (što ona nikako ne radi), prevazići i oprostiti kako bi se moglo dalje. Komšiluk ili okruženje svakako nije na listi odgovornih.
    Ali da, ono što komšije mogu (a uglavnom ne rade!) je da budu kulturni, ljubazni, predusretljivi, ali ne i dosadni, empatični, ali ne i da zabadaju nos u tuđe stvari.
    Za poneku usamljenu dušu i to može biti inicijalna kap koja je može pokrenuti da se zagleda u sopstveni život drugim očima.
    Nažalost, listom su takve priče mnogo teže i traumatičnije. Ne mali broj puta upravo onaj koji pruži ruku prijateljstva i razumevanja bude uvučen u tuđe vrtloge i dubioze. Ultimativno majstorstvo je tu pronaći balans - pomoći, ali ne po cenu da sam stradaš.
    Za kraj samo da apostrofiram da su pojmovi samoće i usamljenosti totalno različiti pojmovi, nikako sinonimi.
    Usamljenost je stanje duha i uvek ima negativnu konotaciju. Samoća je fizičko stanje koje nekad sami biramo, a nekad se jednostavno desi.
    Hoću reći, onaj koji je sam ne mora biti i usamljen - znači, dobro mu je!
    Međutim, ovo naše doba je iznedrilo i to da ljudi i koji nisu sami budu usamljeni - znači, loše im je !

    ReplyDelete
    Replies
    1. Naravno da nemam ništa protiv ovakvih komentara, uvek sam tu za diskusiju :)
      Sa nekim stvarima se slažem, s nekim ne. Prvenstveno, slažem se da bi bilo divno kada bi svako imao idealnu porodicu, ali to prosto nije slučaj (kako danas, tako ni u nekim prošlim vremenima). Porodicu ne možemo da biramo i ne mislim da ona automatski zaslužuje poštovanje samo zbog toga što nam je silom prilika data. Mnogi ljudi vuku traume iz detinjstva baš zahvaljujući porodici, a takvi slučajevi datiraju mnogo pre ovog savremenog, tehnološkog doba. Takođe, patrijarhat uopšte ne smatram idealom, ni u društvenom niti u porodičnom uređenju, naprotiv, ali shvatam da je to nešto oko čega se nećemo složiti, i to je u redu. :)

      Primer junakinje ovog romana je, kao što sam navela, ekstreman. Nisam htela da objašnjavam šta joj se to dogodilo u detinjstvu zbog spojlera, ali veruj mi da nije nešto preko čega se može preći tek tako. Odnos sa majkom joj je, takođe, mnogo kompleksniji nego što to izgleda iz recenzije (takođe nešto što je objašnjeno na samom kraju romana). Pa čak i da nije, postoje ljudi koji ne mogu tek tako da nastave dalje.
      Elenor je sasvim sama i nema apsolutno nikakav sistem podrške, ali od usamljenosti i depresije pate i ljudi koji nisu u njenoj situaciji. Kada sam navela krivicu, nisam mislila na zakonodavne pojmove (mada se u njenom slučaju prst može uperiti čak i u socijalne službe). Možda jeste malo grub izraz, ne možemo biti krivi jer je neko odlučio sebi da naudi, na primer, ali u nekim slučajevima treba preuzeti odgovornost za vlastite postupke. Tu, naravno, ne mislim na komšije (danas retko ko uopšte razgovara sa komšijama, u slučajevima zgrada sa velikim brojem stanova ljudi maltene ni ne znaju s kim tu zgradu dele) već na ljude koje nazivamo prijateljima ili porodicom, kad smo već kod toga. Ako neko ima nesavladivu potrebu da priča o svojim problemima, ljudi to mahom definišu kao kukanje, izbegavaju ljude koji ih na taj način "smaraju", "zrače" i "mrače" a onda su u šoku ako se dogodi ono najgore. Dogodi se često da se ljudi povuku u sebe, baš zato što ne žele druge da opterećuju svojim "glupostima". Slažem se da je nemoguće saslušati svakoga i da bi od upijanja tuđih problema poput sunđera čovek verovatno posle određenog vremena odlepio (za to služe stručnjaci koji su kod nas i dalje tabu), ali trenutak odvojenog vremena, dobronameran savet i malo ljubaznosti nikoga neće ubiti. Empatija je danas, nažalost, osećanje na rubu istrebljenja.
      Znam da su samoća i usamljenost dva različita pojma, zato sam i napisala u tekstu da usamljenost ne isključuje svakodnevno društvo, odnosno da usamljen može biti i neko ko nikada nije sam, što je, po mom mišljenju, mnogo tragičnija varijanta.

      Delete
  4. Svaki put kad sam počinjala rečenicu da bliže objasnim svoj stav, pa obrisala jer bi sve to bilo preširoko, ispostavilo se da ti se čini da se ne slaženo. E, u ovom tekstu se u svemu slažemo (što zaista nije uvek slučaj)!!!
    Zamisli da sam ja Eleonor i da prelazim ulicu i na mene naleće automobil... Garantujem da ne bih ni pomislila na svoju usamljenost dokle god bi mi život visio o koncu! 😲 E, pa ta patrijahalna porodica je automobil koji nas je pokupio. Čovek (koji ne želi da joj se prepusti) ima pune ruke posla da je se oslobodi i ne misli ni na šta drugo!

    PS. Znam ja da ti nisi mislila na zakon kad si se zapitala "Ko je za to kriv?".

    ReplyDelete
    Replies
    1. Nećemo da zamišljamo da te udara nikakav auto, naročito ne patrijarhalni :D

      Delete
  5. Mislila sam da je knjiga još jedna u nizu izvikanih, sa bog te pita kakvih sve top lista, ali su me tvoj prikaz i citati u njemu definitivno ubedili da knjizi dam šansu.
    Ja sam jedna od onih osoba koje vole svoje društvo tj. samoću. Preterane komunikacije sa svetom na neke xy teme koje su šablonske, svakodnevne i nisu naročito konstruktivne, ne podstiču na diskusiju, me brzo zamore. Nisam ljubitelj tzv. small talk-a. Pri takvim susretima mi se često "isprazni" baterija za socijalizaciju pa mi je potrebno izvesno vreme da se reprogramiram.

    "Sve srećne porodice liče jedna na drugu, svaka nesrećna porodica, nesrećna je na svoj način" - rekao bi Tolstoj, a ja se slažem. Naravno za probleme jedne osobe ili porodice, nesrećne, ne postoji univerzalna dijagnoza. Svaki čovek je, po meni, ostrvo u smislu da je jedinstven. Možeš biti što bi Ameri rekli text book case, ali to ne znači da baš sve kvadratiće na listi moraš da ispuniš.

    Javljam utiske kad pročitam knjigu, deluje mi baš interesantno, nadam se da će i film biti takav. Javljam utiske kad pročitam.

    Hvala na tekstu. :*

    ReplyDelete
    Replies
    1. Hvala na komentaru! :)

      Mene je privukla korica još kad je roman objavljen (originalna, ne naša :D) a onda i komentari da nije u pitanju čiklit i da je knjiga bolja nego što su ljudi očekivali, itd. Onda sam pročitala sinopsis i kada sam videla da Elenor vikende provodi uz dve flaše votke, shvatila sam da mora biti ozbiljnije štivo u pitanju (u čiklitu su to uglavnom dve čaše vina, da se razumemo). Dugo mi je stajala na spisku i drago mi je što sam konačno rešila da je nabavim.
      Vidiš, nekad i dobre knjige postanu bestseleri :D
      I ja se nadam da će film biti dobar, priča baš ima potencijala za ekranizaciju, samo da nađu prave glumce :)

      Delete