Eleanor Oliphant is Completely Fine – Gail Honeyman

Gejl Haniman (1972) je škotska književnica. Studirala je francuski jezik i književnost na Univerzitetu u Glazgovu a zatim nastavila postdiplomske studije na Oksfordu. Shvatila je, ipak, da akademska karijera nije za nju pa se zaposlila kao administrativni radnik na fakultetu. Za to vreme je pohađala i kurs kreativnog pisanja gde je počela da piše roman Eleanor Oliphant is Completely Fine koji je nakon objavljivanja osvojio brojne nagrade i priznanja. Trenutno radi na svom drugom romanu.

Eleanor Oliphant is Completely Fine je roman o istoimenoj junakinji, tridesetogodišnjoj devojci koja živi usamljeničkim životom i koju okolina generalno vidi kao autsajdera. Elenor živi sama u stanu koji joj je ustupio državni socijalni program. Godinama radi kao administrativni radnik u jednoj dizajnerskoj firmi i na istoj je poziciji od prvog radnog dana. Uvek se isto oblači i jede istu hranu. Nije se šišala više od 10 godina i ne koristi šminku, iako ima ogroman ožiljak preko lica. Potpuno je asocijalna, vikende provodi u svom stanu u društvu dve flaše votke a za sebe uvek kaže da je ,,savršeno u redu”. Svake srede uveče odvaja petnaestak minuta za telefonski razgovor sa majkom. Ovi razgovori joj ne pričinjavaju nikakvo zadovoljstvo, ali Elenor drži do svojih rutina. Sa kolegama na poslu komunicira isključivo kad mora, a ni van posla nema prijatelje. Elenor živi sama u svakom smislu te reči.

My phone doesn’t ring often – it makes me jump when it does – and it’s usually people asking if I’ve been miss-sold Payment Protection Insurance. I whisper “I know where you live” to them, and hang up the phone very, very gently. No one’s been in my flat this year apart from service professionals; I’ve not voluntarily invited another human being across the threshold, except to read the meter. You’d think that would be impossible, wouldn’t you? It’s true, though. I do exist, don’t I? It often feels as if I’m not here, that I’m a figment of my own imagination. There are days when I feel so lightly connected to the earth that the threads that tether me to the planet are gossamer thin, spun sugar.

Elenor je navikla na svoj monotoni život i potajno je ponosna na svoju samostalnost. Ipak, svesna je da ne može provesti život sama, uostalom, svake srede je na to podseća majka koja, u pauzama konstantnog nipodaštavanja i vređanja svoje ćerke, insistira na tome da je udaja jedino rešenje za nju. Samo kad bi mogla da nađe nekoga ko bi je hteo. Elenor će, sticajem okolnosti, naći nekoga ko joj na prvi pogled deluje savršeno. Pevača lokalnog benda koji se, iako ne zna za njeno postojanje, perfektno uklapa u njenu sliku savršenog muškarca i koji će momentalno postati njen ,,projekat” kojim će potpuno okupirati misli.

I have always taken great pride in managing my life alone. I’m a sole survivor – I’m Eleanor Oliphant. I don’t need anyone else – there’s no big hole in my life, no missing part of my own particular puzzle. I am a self-contained entity. That’s what I’ve always told myself, at any rate. But last night, I’d found the love of my life.

I baš kada je rešila da promeni svoj život, njen život će zaista početi da se menja, doduše, ne na način na koji je zamislila. Na poslu će doživeti malu neprijatnost: nešto nije u redu sa kompjuterom zbog čega će morati da se obrati IT sektoru. U pomoć će joj priteći novi kolega, Rejmond, zbog koga će, na zajedničkom putu kući s posla, biti primorana da starijem čoveku koji je kolabirao na ulici spase život i da se, na Rejmondovo uporno insistiranje, malo socijalno angažuje.

Iako će joj isprva biti nelagodno, Elenor će ove okolnosti prigrliti kao šansu za vežbanje socijalnih veština koje će joj svakako biti neophodne pri zbližavanju sa svojom srodnom dušom. I zaista će se potruditi da se promeni. Otići će na depilaciju, kupiće šminku i novu odeću a posle određenog vremena će posetiti i frizera. U međuvremenu će se sprijateljiti sa Rejmondom i redovno sa njim provoditi pauzu za ručak. Brzo će primetiti da ove promene sa sobom nose i promenu u načinu na koji se okolina ophodi prema njoj i posle mnogo vremena neće mnogo lagati kada kaže da je sa njom ,,sve u savršenom redu”.

Was this how it worked, then, successful social integration? Was it really that simple? Wear some lipstick, go to the hairdressers and alternate the clothes you wear? Someone ought to write a book, or at least an explanatory pamphlet, and pass this information on. I had had more attention from them today (non-malevolent, positive attention, that is) than I’d had in the last few years. I smiled to myself, pleased that I’d unlocked part of the puzzle.

Ali njen problem je mnogo dublji od nezgrapnih ortopedskih cipela i staromodne frizure. Elenor je daleko od ,,savršenog reda”, više nego što to može da pojmi bilo ko iz njene okoline, pa čak i ona sama. Taman kada se učini da se njen život kreće u pravom pravcu, da je našla ljude koji je prihvataju takvu kakva jeste, Elenor će odlučiti da je spremna da se sretne sa čovekom svog života. I doživeće strahovitu epifaniju koja će otvoriti Pandorinu kutiju u koju je godinama brižljivo odlagala svoje demone.

Eleanor Oliphant is Completely Fine je knjiga o usamljenosti. O onoj strašnoj, konstantnoj usamljenosti koju većina ljudi na ovom svetu ne može ni da pojmi. Elenor predstavlja ljude koji se sa njom nose svakodnevno. Ljude koje srećemo na poslu, na ulici, u prodavnici. Neke od njih etiketiramo kao čudake, dok za druge nikada ne bismo ni pomislili da imaju sličan problem. Ljude kojima je očajnički potreban neko, ali koji toliko dugo žive sami da više nisu sposobni da ostvare kontakt. Njena priča je, naravno, duboko tragična i stanje u kom se nalazi nije prost splet okolnosti, uobičajeno udaljavanje od prijatelja zbog nedostatka vremena ili razilaženja interesovanja. Čitalac od samog početka zna da je Elenor preživela nešto užasno, ali ne zna šta. Kada je poseti socijalna radnica i kaže joj da u svakom trenutku može zatražiti svoj fajl i saznati šta se to tačno dogodilo, Elenor odlučno odbija. Znamo da joj je majka godinama u zatvoru (odakle je zove svake srede) i da je odgovorna za nekakav požar, zbog čega je Elenor čitavo detinjstvo provela po hraniteljskim porodicama. I to je sve.  Ona čitavog života pažljivo balansira na tankoj žici, držeći se svojih rutina, živeći od danas do sutra, na bezbednoj distanci od drugih. I godinama je sve ,,u savršenom redu”. Zbog toga ne čudi što je i najmanji potres dovoljan da sklizne sa te žice duboko u tamu čije postojanje uporno ignoriše a koja samo čeka pravi trenutak da je u potpunosti proguta.

I was curious about something. What, I wondered, was the point of me? I contributed nothing to the world, absolutely nothing, and I took nothing from it either. When I ceased to exist, it would make no material difference to anyone.

Most people’s absence from the world would be felt on a personal level by at least a handful of people. I, however, had no one.

I do not light up a room when I walk into it. No one longs to see me or hear my voice. I do not feel sorry for myself, not in the least. These are simply statements of fact.

I have been waiting for death all my life. I do not mean that I actively wish to die, just that I do not really want to be alive. Something has shifted now, and I realized that I didn’t need to wait for death.

*

The world connotes romance. I took one of my hands in the other, tried to imagine what it would feel like if it was another person’s hand holding mine. There have been times when I felt that I might die of loneliness. People sometimes say they might die of boredom, that they’re dying for a cup of tea, but for me, dying of loneliness is not hyperbole.

Kako neko uopšte dospe u takvo stanje? Ljudi su po prirodi socijalna bića i neophodan im je kontakt. Kako neko od simpatične asocijalnosti, blage socijalne anksioznosti i drugih poremećaja koje ljudi širom sveta smatraju izmišljotinom modernog doba dospe do situacije u kojoj pomisli da će doslovno umreti od usamljenosti? Ko je za to kriv? Dotična osoba koja se svakim danom sve više povlači u sebe ili ljudi koji je okružuju i koji, opterećeni sopstvenim problemima, ne primete da nešto nije u redu? Zašto Elenor, kao uostalom i većina ljudi koji se sami bore sa problemima, ne potraže pomoć? U kom trenutku je pitanje ,,kako si” postalo isključivo retoričko?

If someone asks you how you are, you are meant to say FINE. You are not meant to say that you cried yourself to sleep last night because you hadn’t spoken to another person for two consecutive days. FINE is what you say.

Ne morate biti ekstremno usamljeni ili depresivni da biste znali da je ovo tačno. Usamljenost, mada je u ovom romanu prikazana zaista ekstremno, ne isključuje svakodnevno društvo ljudi. Nekada je važila parola da ,,nijedan čovek nije ostrvo” (Džon Don), ali izolacija koju moderno doba sa sobom nosi preti da dokaže suprotno. Nikada nije bila prisutnija i nikada se više nismo trudili da je brže-bolje gurnemo pod tepih.

These days, loneliness is the cancer – a shameful, embarrassing thing, brought upon yourself in some obscure way. A fearful, incurable thing, so horrifying that you dare not mention it; other people don’t want to hear the word spoken aloud for fear that they might too be afflicted, or that it might tempt fate into visiting a similar horror upon them.

Roman je podeljen u tri poglavlja. Prvi nosi naziv Good Days, drugi Bad Days i verujte kad vam kažem da će vam iskreno laknuti kada stignete do trećeg – Better Days. Elenor Olifant je toliko realan lik da će vas na početku zbuniti svojim neprirodnim ponašanjem i neprirodnim, arhaičnim načinom izražavanja i posmatranjem sveta oko sebe kao da je upravo sletela s neke druge planete. Smejaćete se njenim zapažanjima i postepeno će vam prirasti k srcu. Zbog toga će vam činjenica da je sasvim neočekivano skliznula u ,,loše dane” posebno teško pasti i navijaćete da se iz njih nekako izvuče (drugi deo romana dolazi kao snažan kontrast humorom ispunjenom prvom zbog čega ima efekat šamara). Ono što će joj pomoći, međutim, nije neka viša sila, romantičan happy end ili princ na belom konju (bravo za autorku zbog izbegavanja takvih klišea!) već sitni znaci pažnje i obična ljudskost za koju nije potrebno navlačenje odela superheroja. I zato mislim da bi svi trebalo da pročitamo njenu priču. S jedne strane, ona može poslužiti kao podsetnik da usamljenost nije neizlečiva bolest, a s druge kao podsetnik da svako od nas poseduje lek za svoje bližnje. Kao što je to autorka rekla u jednom od svojih intervjua: Truly, if everyone who has read the book were to do just that, who can guess what impact it could have?

Izdavač: Harper Collins

Ocena: 5/5