Stoleće u Alentežu – Žoze Saramago


Žoze Saramago je portugalski pisac, dobitnik Nobelove nagrade za književnost, autor više od 30 književnih dela, uglavnom romana. Prethodne recenzije Saramagovih romana koje se već nalaze na blogu možete pronaći klikom OVDE, a ukoliko vas zanima piščeva biografija (klik), možete pročitati tekst koji sam pisala za časopis Elle.



Roman Stoleće u Alentežu” napisan je 1980. godine i predstavlja prekretnicu u Saramagovom stvaralaštvu. Naime, ovo je prvi roman u kojem je pisac isprobao karakterističan stil koji će mu kasnije postati zaštitni znak. Takođe, o Stoleću u Alentežu” se često govori kao o najličnijem Saramagovom delu, što može delovati zbunjujuće ukoliko se u obzir uzme činjenica da je u pitanju hronika života jedne fiktivne portugalske porodice. Saramagu je, ipak, za pisanje ovog romana poslužilo lično iskustvo: kako je i sam odrastao u siromašnoj, zemljoradničkoj porodici, znao je iz prve ruke koliko je težak život ovakvih, sa tla uzdignutih” ljudi, kao i to da ovakve priče, uz nekoliko izuzetaka, književnosti u načelu nisu preterano interesantne.

Evo šta sam Saramago u svom autopoetičkom tekstu Od kipa do kamena”, kaže o ovom romanu:

Posle Priručnika o slikarstvu i kaligrafiji i jedne zbirke priča nameravao sam da napišem knjigu o vremenu svog detinjstva i dečaštva na selu, da dočaram duh i način tamošnjeg života, poljskih radova, požrtvovanosti, bede i siromaštva, svakodnevne borbe za život. Ostvario sam taj plan ali nisam smestio radnju u svoj zavičaj jer sam odlučio da uspostavim isvesnu distancu, tako da se radnja romana odvija u jednom drugom delu Portugalije, malo južnije od mesta gde sam rođen, u Alentežu (gde su se seljaci od davnina borili za svoja prava). Ta knjiga se zove Sa tla uzdignuti (Stoleće u Alentežu), za koju se takođe ne može reći da je istorijski roman. Tu je opisan život tri generacije jedne seoske porodice, počev od kraja XIX veka pa do aprilske revolucije 1974. Ali od ta tri naraštaja jedino prvi pripada u pravom smislu onome što bismo nazvali istorijskom prošlošću, tako da sam opisujući njihov način života morao da pribegnem rekonstrukciji činjenica iz prošlosti. Neko bi mogao reći da u tome postoje elementi istorijskog romana. Ja to tako uopšte ne vidim jer bi takva tvrdnja potpuno poništila sociološki i ideološki okvir ovog romana.

Porodica o kojoj je reč je porodica Mau Tempo (bukvalan prevod prezimena bi bio Loše vreme), a pripovest o njenoj sudbini počinje jednog olujnog popodneva kada su Domingoš i Sara Mau Tempo, sa svojim sinčićem, stigli u svoj novi dom. Domingoš je obućar, ali pre svega pijanica, koji će svoj neslavni život završiti tako što će se obesiti. Loš glas na kojem je Domingoš bio, pratiće njegovog sina Žoaoa, protagonistu romana, čitav život, oživljavajući kada se čovek najmanje nada, baš kao plava boja očiju u porodici, koju je Žoao nasledio od svog davnog pretka, nemačkog plemića koji je silovao lokalnu devojku, zauvek je osramotivši i, na neki način, obeleživši sudbinu ove porodice.

Život Žoaoa Mau Tempa u središtu je romana, ali kao i u većini Saramagovih romana, on je prosto čovek, jedermann (kasnije će Saramago često ostavljati svoje junake bez vlastitih imena), pa je i priča ispričana u ovom romanu zapravo sveopšti prikaz života na selu, a lik glavnog junaka u sebi sadrži na hiljade duša čiji se glas nikada nije čuo, i u njemu svu njihovu nemaštinu, poniženja i pre svega, nesavladivu nadu i želju za životom.

Kao i u kasnijim delima, Saramagov pričljivi pripovedač je daleko od objektivnog. Naklonost koju oseća prema svojim junacima vidljiva je na svakoj stranici (jednom je sam Saramago izjavio da najmudriji čovek koga je ikada upoznao nije umeo niti da čita, niti da piše). Njegov glas staje na stranu čoveka koga je samleo sistem i nepravedno mu oduzeo dostojanstvo. Težak život stanovnika latifundije začinjen je prizorima štrajkova radnika, neosnovanog hapšenja i mučenja zatvorenika, pre nego što su uopšte i osuđeni za zločin. Ipak, ono što pisac želi da postigne nije puko sažaljenje prema junacima, već, naprotiv, objektivno sagledavanje prilika koje su njegovu zemlju dovele do takvog stanja. Tome doprinosi piščev stil, u potpunosti lišen patetike, često sa sarkastičnim i naizgled neumesnim komentarima. Te stvari su se događale, i nema potrebe plakati za njima, ono što je važno jeste da se osvestimo i uradimo nešto povodom toga kako se istorija ne bi ponovila (a ponavlja se svakodnevno).

Pre nego što se odlučite za čitanje ovog romana, naoružajte se strpljenjem. Saramagov pripovedač ne žuri da ispriča priču i često klizi u digresije, menjajući perspektive pripovedanja onako kako mu se prohte (u ovom romanu ćete imati retku priliku da određene događaje posmatrate iz perspektive mrava, ali ovo čitaocima koji prate Saramagov rad neće biti nimalo čudno). Ovo nije roman koji ćete pročitati u dahu (meni, kao nekome ko obožava Saramaga, bio je najteži od svih njegovih romana koje sam pročitala), ali vreme provedeno uz njega neće biti izgubljeno. I nakon svih opisa spržene zemlje i njenih namučenih stanovnika, nakon svih opisa nesreće, gladi, torture i poniženja, sunce se ponovo rađa i za porodicu simboličnog prezimena kao da stiže neko bolje vreme. Vreme u kojem će se konačno uzdignuti sa zemlje (što originalni naslov i sam nagoveštava). Saramago završava svoju sagu kiptećim optimizmom, a to je ono što ovaj roman čini pravom malom metaforom života – života koji odoleva i nastavlja se, ma kakve nedaće mu bile na putu.

Ocena: 3.5/5

Izdavač: Laguna



CONVERSATION

6 comments:

  1. Super post! Obožavam tvoj blog budući da obožavam čitati i super mi je što pišeš o tome,ovu knjigu još nisam pročitala,ali mi se čini jako zanimljiva!
    Imaš moj follow,nadam se da uzvraćaš!
    Novi post je na blogu: https://katysblogblogger.blogspot.hr/

    ReplyDelete
  2. Naravno, hvala na poseti i na lepim rečima :)

    ReplyDelete
  3. Odličan prikaz. :) Meni sa Saramagovim opusom tek predstoji bliže upoznavanje, ali ono što sam do sada pročitala kao po nekom pravilu mi se svidelo. Utiske dobijaš na vreme, naravno, tvoje preporuke su mi uvek pouzdane, a moram sada da ti bez preterivanja i laskanja (koje ne podnosim, niti mi je svojstveno, dakle, sve je ovo iskreno i od srca) ZAHVALIM što ovako ozbiljno, profesionalno i pedantno pristupaš objavljenim tekstovima, vodiš blog uopšte. Znaš, sada je prava navala, čini mi se, "čitalačkih/književničkih bloga/naloga", bezmalo svako komentariše i "stručno" piše o knjigama, ali malo ih to čini na zaista dobar, nekad čak ni na pristojan, pismen način. Blog kao tvoj je zato, meni lično, pravo osveženje i svetionik nade, hvala na pre svega OZBILJNOM pisanju o književnosti i promovisanju kakvo zaslužuje.

    ReplyDelete
    Replies
    1. Kako čovek uopšte da odgovori na ovako nešto, a da ne pocrveni? :) Hvala ti od srca, tvoji komentari mi dođu kao vetar u leđa! Posebno zato što smo iz iste struke, to ipak ima posebnu težinu :)

      I sama sam primetila "navalu" i imam ambivalentan stav prema tome. S jedne strane, drago mi je da vidim ekspanziju u interesovanju i promovisanju čitanja, sa druge strane, kao i u vezi sa bilo čim, volim kada neko ozbiljno pristupa tome što radi (pa mi je, shodno tome, posebno drago kada pročitam ovakve komentare). Ipak, kada malo bolje razmisliš, knjige koje su danas popularne i dopiru do šire publike, baš i nisu materijal za neka ozbiljna raspisivanja. Tu se nameće ono čuveno pitanje: da li bolje čitati "loše" ili ne čitati uopšte? Ali to je već neka druga tema :)

      Nadam se da ću uskoro imati priliku da pročitam tvoju recenziju nekog Saramagovog romana, to će sigurno biti zanimljivo! Inače, nekoliko ljudi mi je već do sada javilo da su zbog mog bloga odlučili da se upoznaju sa njegovim delom i svaki put kada to čujem, znam da je blog ispunio svoju funkciju i da ima smisla to što radim :)

      Delete
    2. Potpuno se slažem. Mislim da je kod tebe dobro što si uspostavila ravnotežu, pa možemo da pročitamo recenzije kako popularnijih knjiga, bestselera, tako i primera izrazito umetničke književnosti, a svemu je posvećena jednaka pažnja i profesionalni pristup, tako da nije ni čudo što si uspela da zainteresuješ ljude za Saramaga ili Kafku.:) Uostalom, slažem se i da je to suština i prava nagrada za ovaj vid angažovanosti.
      Iskreno, a pominjale smo to ranije, mene hvata neka velika trema i osećaj neopisive odgovornosti kada pomislim da pišem za blog o knjigama koje baš, baš volim ili da uopšte "zagazim" u domen struke i tema kojima smo se bavili (a ja još uvek, doduše) na faksu. Nekako mi je blog pravi otklon, odmor od istraživanja, ali svakako ću uzeti savet u obzir. :)

      Delete
    3. Imam isti problem, naročito kada pišem o "ozbiljnijoj" literaturi (kao što je bio slučaj sa Kafkom). NIje mi namera da se razmećem teorijskim znanjem, ali bez nekih stvari prosto ne možeš. I onda postoji taj problem, kako da recenzija ipak bude malo informativna, a da ne udaviš ljude (nije baš svako lud za književnom teorijom). :)

      Delete