Papina kći – Dario Fo


Dario Fo je italijanski pisac, režiser, glumac i satiričar, rođen 1926. godine. Na književnu scenu stupa 1958. godine, od kada je napisao gotovo 50 književnih dela. 1997. godine dobio je Nobelovu nagradu za književnost. Njegovo delo obeleženo je metodama renesansne komedije del arte, a kao pisac i glumac se često oslanja na improvizaciju, koju svima toplo preporučuje.


„Papina kći“ je jedno od poslednje napisanih Foovih dela, objavljeno 2014. godine, i ujedno poseban kreativni izazov ovog pisca, koji u svojoj višedecenijskoj karijeri pre toga nikada nije napisao roman.

Ukoliko bismo pokušali da odredimo žanr ovog dela, mogli bismo reći da je „Papina kći“ romaneskna biografija Lukrecije Bordžije, obogaćena ličnim komentarima autora i njegovim ilustracijama pojedinih aktera relevantnih za priču, mahom zasnovanih na renesansnim originalima. Cilj ovog zanimljivog dela je, van svake sumnje, Foova želja da na čitaoce prenese svoju fasciniranost kćerkom pape Aleksandra VI i pruži im uvid u njenu ljudsku stranu, koju istorija često zaboravlja.

I zaista, Lukrecija Bordžija je bila fascinantna žena. Širom Italije poznata po svojoj neobičnoj lepoti, Lukrecija je rođena 1480. godine kao vanbračno dete Rodriga Bordžije i ostala je nepriznata (kao i njegova tri sina) sve dok Rodrigo nije postao poglavar katolične crkve. Uprkos tome, otac joj je obezbedio ugodno detinjstvo i obrazovanje o kojem su žene tog doba mogle samo da maštaju. Tečno je govorila latinski, a ostaje zabeležen i njen talenat za muziku, slikarstvo i poeziju. Kao takva, predstavljala je izuzetno političko oruđe za svog oca, i već u dvanaestoj godini svog života shvatila je šta znači biti papina kći – udata je, protiv svoje volje, za Đovanija Sforcu. Ovo joj neće biti jedini brak: Lukrecija se, za svojih 39 godina života, udavala tri puta, a svaki put su brakovi bili ugovoreni i okončani po nalogu pape.

Porodica Bordžija jedna je od najpoznatijih i najomraženijih papskih porodica u čitavoj istoriji, a Rodrigo Bordžija jedan od najmonstruoznijih katoličkih poglavara. Zahvaljujući reputaciji svoje porodice, ni Lukrecija nije bila omiljena među svetinom. U istoriji je ostala poznata kao trovačica, preljubnica i ljubavnica rođenog brata Čezarea. Ove glasine su, međutim, verovatno ipak samo glasine, s obzirom na to da ne postoje istorijski dokumenti koji bi potkrepili većinu ovih tvrdnji.

Dario Fo je, rešen da ispravi ovu nepravdu, ispričao manje poznatu priču o ovoj ženi, koja je, vrlo verovatno, bliža istini od one poznate svetu. Prikazao je Lukreciju kao nevino (ali veoma sposobno) biće, uhvaćeno u mašineriju sopstvenog oca.

Foov stil pisanja obiluje humorom i sarkazmom, dok objektivno sagledava političke poteze Lukrecijinih savremenika i čitaocu približava tadašnje prilike u Italiji. Informacije koje nam autor pruža (kao i bibliografija na kraju knjige) pokazuju da je proveo dosta vremena u ozbiljnom i detaljnom istraživanju ove teme, ali čitalac bi trebalo da bude oprezan: „Papina kći“ je, uprkos brojnim faktografskim podacima, ipak fikcija, a Fo nije odoleo da u svoje žanrovski nedefinisano delo uplete i metode svoje omiljene komedije del arte.

„Papina kći“ je prepuna subjektivnih komentara, a tamo gde je istorija pokleknula, na scenu stupa improvizacija i maštovitost autora, pa čitalac ima priliku da prisustvuje nikada izgovorenim dijalozima između Lukrecije i njenih najbližih, i da zaviri u nikada pomišljene misli ove mlade dame. Nedostatak istorijskih zapisa omogućili su Fou da neometano manipuliše čitaocem (iako treba biti fer, on ponekad naglašava da je u pitanju fikcija, pozivajući čitaoca da zajedno zamisle kako je mogao teći određeni razgovor), snabdevajući ih povremeno sačuvanim unosima iz Lukrecijinog dnevnika ili pouzdanim spisima iz tog vremena. Njegov ubedljivi stil i jasno izražena naklonost prema protagonistkinji, ubediće čitaoca da istorija nije baš uvek objektivna i nateraće ga da preispita ono što je mislio da zna.

Nakon što pročitate „Papinu kći“, sigurno ćete stati na Foovu stranu i bićete deo ponovog pisanja istorije. Fo je, svojim veselim pristupom uspeo da, na samo dve stotine strana, pretvori jednu od najomraženijih žena u istoriji u pogrešno shvaćenu marionetu, sačuvavši jednu jedinu osobinu po kojoj smatra da Lukrecija treba da se pamti: sposobnu i inteligentu femme fatale koja ne prestaje da intrigira čitaoce.

Ocena: 4/5

Izdavač: Laguna

CONVERSATION

7 comments:

  1. Sjajan prikaz, mnogo hvala :), imam ovu knjigu - ali mi još uvek nije došla na red za čitanje. U svakom slučaju, deluje kao osveženje u moru nebulozne istorijske fikcije o Bordžijama.

    P.S. Lukreciju kao trovačicu prvi "uvodi" Viktor Igo u svojoj tragediji, a ostali tračevi potekli su mahom od političkih neistomišljenika i protivnika. Treći brak nije okončan po papinom nalogu, umrla je na porođaju i to joj je, zapravo, bio jedini relativno skladan brak. :)
    Sve o ovoj porodici me zanima, čitala sam svašta (od Puzove "Porodice" i Burhardove nebuloze, do potpune fikcije), gledala seriju...ali misterioznost koja prati Bodžije uvek ostavlja mesta za nove interpretacije i nagađanja, samim tim i dela.

    ReplyDelete
    Replies
    1. Hvala na dopuni! Nisam čitala romane o Bordžijama do sada, sve što o njima znam je iz istorijskih dela, ali gledala sam seriju sa Džeremi Ajronsom i još uvek ne mogu da prežalim što je ukinuta.

      Delete
    2. Dobra je knjiga "Krv i lepota: Bordžije", Sara Dunant - baš kao i "Porodicu" (Mario Puzo) objavila je "Laguna" i solidne su, mada ne sasvim istorijski relevantne.
      Mada, iskreno, ni stručna literatura nije baš pouzdana, kada je o njima reč.
      I postoji mali milion dela fikcije u kojima su oni junaci, ponajviše Čezare, ali, to su uglavnom jeftine i banalne pričice ("Žena jednog Bordžije", "Gresi kuće Bordžija" itd.).
      E, da, pomenuta "Lukrecija Bordžija", navodno prema spisima Johanesa Burharta, savremenika im - glupost neviđena.

      Obožavam seriju sa Džeremijem, odlična je. Radila sam prikaze svih sezona, baš su me oduševili:

      http://alittlerunaway.blogspot.rs/search/label/The%20Borgias

      Delete
  2. Jedan od nedostataka nesređenosti kućne biblioteke - zaboravimo šta sve imamo od knjiga! Tako sam ja uzela "Papinu kći" u biblioteci, iako sam je letos kupila i imam nov-novcijat primerak, ali kako su mi knjige većinom poslagane kao u skladištu (dok ne nabavim police), potpuno sam previdela tu činjenicu. :) Mada, ne bih je ni mogla izvaditi bez pomeranja dve gomile, haha...

    Potpuno se slažem sa prikazom. Evidentno je da se Fo služio tehnikom pisanja drame, velikim iskustvom komedije del arte (npr, dijalozi!), pomešao je satiru, faktografiju, tračeve, stereotipe, stvorivši zabavnu, žanrovski pomalo neobično, atipično romaneskno viđenje Lukrecije. Očigledno je da mu je veoma simpatična i draga, pa se potrudio da prečisti njenu biografiju, makar i u domenu fikciju, od silnih istorijskih nepravdi i dopada mi se što je ovo živa, svakidašnja Lukrecija, dete-žena, povređivana i iskorišćena kao očev i bratovljev pion, a ipak empatična, zaljubljena, mila, plemenita i puna životne energije.
    Pretrčavalo se preko mnogih epizoda, poput Huanovog ubistva, braka sa Alfonsom ili veze sa Pjetrom Bembom, a opet, na sve je obratio pažnju i ne može se reći da je išta izostavljeno. Naprosto, određene stvari koje su istorijski neproverene, autor i ostavlja na nivou nagađanja ili potpuno raskrinkava kao izmišljotine (Peroto i vanbračni sin, incest, veza sa Frančeskom Gonzagom).
    Sviđa mi se što su papa i Čezare skoro pa ravnopravni glavni likovi, posvećeno im je mnogo prostora i pažnje, a to i ne čuti s obzirom na uticaj koji su imali na glavnu junakinju. S druge strane, Žofre kao da i ne postoji, pojavi se niotkuda oženjen i opet iščezne. To u prilog isprekidanosti i izostavljanju delova priče.
    Komentari pisca, aluzije na neke današnje pojmove, citiranje drugih proučavalaca porodice, upotpunjuju udaljavanje od žanra istorijskog romana, stvarajući neki neobičan hibrid u skladu sa renesansom koju prikazuje, što je možda bila krajnja namera pisca, a možda je jednostavno reč o neiskustvu u pisanju romana.
    Kako god bilo, kao ljubitelju svega u vezi sa Bordžijama, knjiga mi je bila zanimljiva (pročitala sam je za dan!), stil je prijemčiv, zabavan i ne opterećuje, pa se stranice brzo okreću.
    Sviđa mi se uloženi napor da se isprave nepravde koje je legenda nanela Lukreciji, u čemu je, rekla bih, pisac bio uspešan.
    Ipak mislim da oni koji očekuju istorijsku fikciju u uobičajenom smislu neće biti preterano oduševljeni, pošto će roman izneveriti njihova očekivanja, upravo zbog svog nesvakidašnjeg tona, autorskih poigravanja, komentara i kritičkog pogleda na verodostojnost onoga što je pristiglo do nas, kroz vekove. Inače, pogled na društveno-politički kontekst je i meni bio veoma zanimljiv i koristan.

    Odličan prikaz!:)

    ReplyDelete
    Replies
    1. Hvala! I hvala na veoma iscrpnom komentaru. Drago mi je da ti, kao nekome ko je ozbiljan fan Bordžija, nije izneverila očekivanja. Čekala sam recenziju kod tebe na blogu, a dobili smo mini recenziju ovde! :D

      Knjiga se stvarno lako i brzo čita, ali ja mislim da je ovo divna prilika za ljubitelje istorijske fikcije da se upoznaju sa nečim malo drugačijim. Nikad se ne zna, možda im se dopadne :)

      Delete
    2. Razmišljala sam da uradim recenziju na blogu, međutim, pošto je tvoj prikaz zaista odličan i ne bih imala ništa da dodam ili oduzmem, a i ne bih volela da se ponavljam (nekako mislim da je raznovrsnost ono što čini blogozajednicu tako zanimljivom!). Zato sam se ovde raspisala i nadam se da mi ne zameraš.:*

      Delete