Kineski car – Tilman Ramštet

     Tilman Ramštet (1975) je nemački pisac. Studirao je filozofiju i književnost u Edinburgu, Tibingenu i Berlinu. Objavio je pet romana od kojih je najpoznatiji ,,Kineski car” za koji je dobio nagradu ,,Ingeborg Bahman”, jednu od najprestižnijih nagrada na nemačkom području. Živi u Berlinu.



     ,,Kineski car” (2008.) je neobična priča o još neobičnijem odnosu dede i unuka. Narator romana, Kajt, omiljeno je dedino unuče i zato se niko u porodici neće iznenaditi kada deda baš njega izabere za saputnika na putovanju života. A s ozbirom na dedin, recimo, zanimljiv sklop ličnosti, niko se nije iznenadio ni kada je kao destinaciju odabrao Kinu. Niko osim Kajta koji zaista, ali zaista nije želeo da se upusti u takvu avanturu. 


     ,,Kina, baš je morala da bude Kina, kao da ne postoji Severno more, kao da ne postoji Harc, ni Rigen, ni Francuska, ni jezero Garda, nego samo Kina, Kina i ništa drugo sem Kine. ‘Ne želim da se raspravljam’, rekao je deda, a ja sam rekao da mi to baš odgovara, jer ni ja, naime, ne želim da raspravljam o tome, i da Kina ne dolazi u obzir, a onda sam skrstio ruke, i deda je učinio isto, mada je imao samo još jednu ruku, desnu, ali je ipak nekako umeo vešto da je obmota oko levog rukava, tako da izgleda kao da su obe ruke skrštene a da se ne dodiruju, i onda smo se dugo gledali, deda što odlučnije, a ja što zajedljivije, da bih mu dokazao kako je Kina potpuno smešna zamisao, na šta je deda samo rekao: ‘Ja umirem’.”


     I deda je zaista preminuo, ali ne pre nego što je Kajt spiskao novac predviđen za putovanje. Zbog izuzetno komplikovanih i disfunkcionalnih odnosa sa porodicom (nezamislivo komplikovanih: narator se, naime, zabavlja sa dedinom bivšom devojkom), Kajt odlučuje da porodica to nikad ne sazna. Na početku romana zatičemo ga skrivenog ispod radnog stola, s otvorenim turističkim vodičem po Kini gde porodici piše tobožnja pisma u kojima opisuje doživljaje s nezaboravnog putovanja. Situacija se dodatno komplikuje kada Kajt primi poziv o dedinoj smrti (deda je, takođe ne zaista zainteresovan da putuje u Kinu, odlučio da ipak otputuje, mada nešto bliže) koju mora sakriti od porodice kako bi uspeo da do kraja održi iluziju koju je toliko brižljivo planirao.


     Roman je, narativno, podeljen na dva dela. U jednom čitamo Kajtova izmišljena pisma iz Kine, dok u drugom upoznajemo njegovu porodicu, dedine neobične navike i težak karakter i saznajemo kako se našao u situaciji u kojoj je. Iako se na početku trudi da svedočanstva budu što uverljivija, njegova mašta ubrzo uzima stvar u svoje ruke i izveštaji se pretvaraju u fantazmagorične, ponekad bizarne priče koje postepeno po apsurdnosti prevazilaze ,,realistični” aspekt priče – odnosno situaciju u kojoj Kajt, sćućuren ispod radnog stola, izbegava pozive da identifikuje telo pokojnog dede i pozive žene kojoj je obećao da će je oženiti. Dedin karakter pruža mu mogućnost da izmisli pregršt neverovatnih situacija u koje je lako poverovati, njegove nedolične komentare pri obilasku turističkih atrakcija, kao i zavođenje nekoliko kineskinja, ali Kajtova pisma uskoro postaju evidentna, preterana fikcija kakva je nezamisliva čak i u magičnoj, tajanstvenoj zemlji poput Kine. Njegova pisma ubrzo postaju ogledalo sopstvenih problema, egzistencijalne krize, ali svedočanstvo naklonosti prema jednom prilično teškom starcu.


     Kajtov deda je jednom u šali izgovorio da je kineski car i Kajt je, tada i dalje dete, bio ubeđen da su on i njegova porodica Kinezi. ,,Kineski car” je, iako potpuno izmišljen, zanimljiv i na momente iznenađujuće uverljiv putopis o Kini. Pored toga, to je duhovita i zanimljiva, premda apsurdna priča o individuama toliko posebnim da ih je nemoguće smestiti u društveno prihvatljive kalupe, ali i kritika društva koje na tim kalupima insistira po svaku cenu. To je priča o jednom psihološkom slomu i činjenici da se ponekad toliko upletemo u životne niti da prosto ne znamo kako da ih raspletemo. Svako od nas je bar jednom poželeo da se, baš kao Kajt, sakrije od svakoga i ispiše novu životnu priču, ma koliko se neverovatnom činila.  Tilman Ramštet svom junaku pruža takav prostor, iako prilično skučen, i piše roman koji je omaž farsi i rableovskom karnevalu. I prilično ironično, ali sigurno ne slučajno, smrću jednog od junaka slavi život u njegovom pravom, eksplozivnom obliku.


     Izdavač: Lom
     Ocena: 4/5



CONVERSATION

0 comments:

Post a Comment