Homo deus – Juval Noa Harari

     Juval Noa Harari (1976) je izraelski istoričar, profesor i pisac. Diplomirao je istoriju na Univerzitetu u Jerusalimu (gde i danas predaje) a potom doktorirao na Univerzitetu u Oksfordu. Drži predavanja širom sveta na kojima predstavlja teme iz svojih knjiga i članaka, a redovno objavljuje i u časopisima kao što su Guardian, The Times i drugi. Napisao je na desetine članaka i šest knjiga, među kojima su najpoznatije ,,Sapijens”, ,,Homo Deus” i ,,21 lekcija za 21. vek” (recenzija OVDE).



     ,,Homo deus” nosi podnaslov ,,Kratka istorija sutrašnjice”, i baš kao što ,,Sapijens” daje pregled prošlosti a ,,21 lekcija za 21. vek” prikaz neizbežnih promena koje sa sobom nosi vek u kojem živimo, ova knjiga ukazuje na nove projekte i (ne obavezno prijatne) snove čovečanstva koji će uslediti nakon što su ljudi učinili nešto što se našim precima činilo nemoguće: zauzdali ratove, glad i zarazne bolesti. Na mesto ove velike trojke neminovno moraju doći novi problemi i Harari pokušava da ih objasni polazeći od pretpostavke da je sledeći nivo ljudskog delanja bliži onome što su ljudi dosad u ruke prepuštali bogovima, te odatle i naslov knjige: Homo deus.

     Hararijeva istorija sutrašnjice zapravo počinje u prošlosti pa se prvo poglavlje naslovljeno ,,Homo sapijens osvaja svet” bavi prvim čovekovim iskorakom u igranje boga, a drugo ,,Homo sapijens daje smisao svetu” oblikovanjem sveta po njegovim merilima. Tek u trećem poglavlju ,,Homo sapijens gubi kontrolu” Harari se zapravo upušta u oslikavanje potencijalne budućnosti čije korene već možemo nazreti u brojnim projektima koji se već odvijaju u najrazvijenijim delovima sveta. Na više od 500 strana Harari razvija klupko čovekovih ambicija od pripitomljavanja prvih domaćih životinja do razvijanja algoritama koji nam svakodnevno olakšavaju život. U knjizi je izloženo pregršt naučnih, psiholoških i filozofskih teorija potkrepljenih brojnim zanimljivim primerima i pretpostavkama pa je nemoguće sve ih obuhvatiti, ali trudiću se da izdvojim nekoliko najinteresantnijih.

     Era antropocena odlikuje se čovekovim uverenjem da je baš on najinteligentnija vrsta na planeti. Vekovima su se životinje posmatrale kao niža vrsta, bez duše, svesti, emocija i inteligencije, ali kako je nauka napredovala, te teorije polako su padale u vodu. Baš kao i teorija o čoveku kao svetom biću kog odlikuje jedinstvo duše, tog famoznog ,,ja” koje ga odvaja od ostalih živih bića. Naučnici danas veruju da takvo jedinstveno ,,ja” ne postoji i da je čovek zapravo skup algoritama i da se suštinski ne razlikuje od drugih životinja. Od njih nas ne razlikuje činjenica da imamo dušu već činjenica da umemo bolje da međusobno sarađujemo i izmišljamo priče u koje čvrsto verujemo.. Brojni eksperimenti sa životinjama dokazali su da životinje osećaju empatiju i ljubav, ali brojni skeptici i dalje odbacuju takve trdnje. Problem je u motivima koje ne možemo znati. Na primer, u jednom eksperimentu sa pacovima u kojem je jedan pacov bio zatvoren u kavezu a drugi se šetkao na slobodi, naučnici su primetili da će slobodni pacov dati sve od sebe da oslobodi zarobljenog druga koji uznemireno cijuče. Čak i kada se u kavezu pored nalazi čokolada – slobodni pacov oslobodiće drugog a onda sa njim podeliti čokoladu. Empatija? Možda. A možda i prosta činjenica da ga nervira cijukanje. Baš kao i kod ljudi.


     ,,U suštini, mi ljudi se ne razlikujemo toliko od pacova, pasa, delfina i šimpanzi. Ni mi, kao ni oni, nemamo dušu. Kao i mi, i oni imaju svest i složeni svet reakcija na čulne opažaje i osećanja. Svaka životinja, naravno, ima svoje naročite osobine i talente. Ljudska bića su takođe obdarena nekim posebnim sposobnostima. Ne bi trebalo bez potrebe da humanizujemo životinje, zamišljajući ih kao krznate verzije nas samih, što je ne samo naučno pogrešno nego nas i sprečava da razumemo i cenimo druge životinje zbog onoga što one zaista jesu.”

     Kao očigledan primer za ovakvu grešku Harari navodi Pametnog Hansa, čuvenog konja koji se proslavio početkom 20. veka u Nemačkoj. Naime, Hans je pokazivao nezamislivo poznavanje nemačkog jezika i matematike: umeo je da računa. Kada bi mu neko postavio pitanje, na primer koliko je četiri puta tri, Hans bi dao tačan odgovor kuckanjem kopitom onoliko puta koliko treba. Naravno, ovaj događaj je oduševljavao mase i pobudio skepsu kod naučnika koji su bili uvereni da je u pitanju prevara. I sami su se dokopali Hansa i zadavali mu zadatke. Procenat tačnih odgovora bio je zapanjujuć. Posle brojnih istraživanja došlo se do zaključka da naravno da Hans ne razume nemački i ne ume da računa već da koristi publiku kako bi dao tačne odgovore – tako što pažljivo proučava govor tela i izraze lica ispitivača. Hans je znao šta se od njega očekuje i ,,počinjao je da kucka pomno motreći ljudsko biće. Kako se približavao tačnom broju, ljudsko biće je postajalo sve napregnutije, a kada bi kucnuo tačan broj, napetost je dostizala vrhunac. Hans je ovo umeo da prepozna iz držanja tela i izraza ljudskog lica. Tada bi prestao da kucka i gledao kako napetost smenjuju zaprepašćenje ili smeh. Hans je tada znao da je dao tačan odgovor.” Što čitavu situaciju ne čini manje fascinantnom, baš naprotiv, zar ne?


     Dobar deo knjige u kom govori o odnosu prema životinjama Harari posvećuje monstruoznom ophođenju prema životinjama koje čovek gaji zarad ishrane, držeći ih u minijaturnim kavezima i uskraćujući im osnovna prava poput onog da se kreću, raduju ili provode vreme sa svojim potomcima. Ukoliko znamo da su životinje svesna bića koja osećaju strah i radost (i ne samo to, znamo i da nam takva praksa doslovno uništava planet) – kako je moguće da smo i dalje toliko bezosećajni i sebični? Problem je, smatra Harari, u egocentričnosti ljudskog bića i uverenja da smo na vrhu lestvice. No šta će se dogoditi u budućnosti koja baš i nije toliko daleka – kada konačno stvorimo algoritam koji će biti superiorniji od čoveka u svako smislu? Da či bi trebalo da očekujemo nekakav distopijski scenario u kojem će svetom zavladati roboti koji će držati ljude u kavezima i vršiti eksperimente nad njima kao što mi to činimo na pacovima? Takav scenario nije sasvim izvestan, ali lako je razumeti zbog čega ga se ljudi plaše.

     Zapravo, govoreći o mogućim scenarijima sa superalgoritmima, Harari ne isključuje ovakvu mogućnost. Ne zato što će se algoritmi urotiti protiv ljudi već zato što se mogu otrgnuti kontroli na potpuno banalan način, na primer: Zamislite da neka korporacija napravi algoritam kojem će zadati sasvim bezazlen zadatak kao što je izračunavanje  svih decimala broja pi. ,,Pre nego što iko shvati šta se dešava, veštačka inteligencija bi već mogla da zavlada planetom, ukloni ljudsku rasu, pođe u osvajački pohod do kraja galaksije i preobrazi ceo svemir u gigantski superkompjuter koji će milijardama godina računati sve nove i nove decimale broja pi. Na kraju krajeva, to je božanska misija kou mu je zadao njegov Tvorac.” Zvuči poznato? To, naime, nije jedina već viđena osobina koja se može pripisati algoritmima (ili govoriti u prilog teoriji da je ljudski um sazdan od istih). Jedna od prvih ljudskih osobina primećenih kod algoritama je nepotizam. U jednom ogledu u kojem je algoritam birao savršene kandidate za posao, ispostavilo se da blagu prednost daje osobama iz firme koja ga je stvorila. Za razliku od čoveka, ipak, algoritam neće poziciju dati kumu koji sa poslom koji treba da obavlja nema ama baš nikakve veze, kao što ljudi imaju običaj, ali ko zna, ovo je tek početak.

     Harari predstavlja brojne pozitivne strane budućnosti u kojoj će algoritmi raditi najteže poslove koji ljudima zadaju toliko muka. Ne misli se tu na rad u fabrikama (mada je to više nego izvesno, procenjuje se da ogroman broj poslova vrlo uskoro neće zahtevati ljudsku radnu snagu, o čemu je bilo reči i u ,,21 lekciji” što je sudbina koju je mnogo ljudi već doživelo s izbijanjem industrijske revolucije) već na donošenje odluka. Algoritmi te već rade za nas – serviraju nam reklame, biraju sledeću pesmu na Jutjubu, preporuke za čitanje na osnovu kupovine knjiga, pa čak i virtuelne prijatelje na Fejsbuku i Instagramu i potencijalne kandidate za ljubavne sastanke. Ali šta ako odemo korak dalje? 

     Evo vrlo zanimljivog primera. Zamislite da Guglu prepustite sve podatke o sebi kao što mu danas mnogi dozvoljavaju da im broji korake i prati otkucaje srca, na primer. Tada bismo, ukoliko se dvoumimo između dva partnera, mogli da upitamo Gugl za savet. Harari potencijalne partnere naziva Džon i Pol a evo kako zamišlja (sasvim izvestan) Guglov odgovor:


,,Znam te od rođenja, čitam sve tvoje mejlove, beležim sve tvoje telefonske pozive, znam koji su ti omiljeni filmovi, poznata mi je tvoja DNK i čitava biometrijska istorija tvog srca. Imam tačne podatke o svakom tvom ljubavnom sastanku i, ako hoćeš, mogu da ti pokažem grafikone na kojima je zabeležen rad tvog srca, krvni pritisak i nivo šećera svake sekunde za vreme svakog tvog sastanka s Džonom ili Polom (...) Osim toga, naravno, obojicu ih poznajem isto tako dobro kao i tebe. Na osnovu ovih informacija (...) savetujem da se odlučiš za Džona. Verovatnoća je 87% da ćeš dugoročno uz njega naći više zadovoljstva. Poznajem te zapravo toliko dobro da znam da ti se ovaj odgovor ne dopada. Pol je zgodniji nego Džon, a pošto ti pridaješ suviše važnosti spoljašnjem izgledu, u potaji bi ti bilo draže da sam rekao Pol. Tvoji biohemijski algoritmi koji su se razvili pre više desetina hiljada godina u afričkoj savani, polažu na izgled 35% ukupne ocene potencijalnih partnera. Moji algoritmi, koji su zasnovani na najsavremenijim istraživanjima i statistikama, kažu da na dugoročni uspeh ljubavne veze izgled utiče samo 14% posto. Zato ti kažem, iako sam u obzir uzeo i to kako Pol izgleda, da će ti bolje biti sa Džonom.”


     Algoritam bi, isto tako, mogao da vam pomogne i pri glasanju za predsedničkog kandidata, mada je pitanje da li bi političari to ikada dozvolili. Za razliku od ljudi, algoritmi ne padaju na jeftinu propagandu i imaju mnogo duže pamćenje. Neće ih zavesti jednokratna pomoć čiji iznos zapravo ne može ništa da vam promeni u životu a neće ni tako lako zaboraviti šta su slatkorečivi političari u novim odelima radili i govorili pre nekoliko godina.

     Ljudi su, kao što smo već pomenuli, skloni da izmišljaju priče i onda ih se grčevito drže. Tako smo stvorili religije, sisteme vrednosti i brojne druge simbole (na primer vrednost novca) bez kojih savremena društva teško da bi mogla da funkcionišu. Ovakve ,,mreže značenja” pletu istoriju i ponekad mogu biti vrlo kratkog veka (pomislite samo na silne antičke bogove). Kao primer Harari navodi srednjovekovnog viteza koji ponosno izjavljuje kako će krenuti u krstaški rat kako bi branio svoju veru. S današnje tačke gledišta odlazak u krstački rat da bi se nakon njega otišlo u raj deluje kao potpuno ludilo, baš ao što srednjovekovnom vitezu zvuči potpuno nenormalno da neko iz Evrope odlazi u Siriju kako bi rešio tamošnje sukobe (šta nas briga što se međusobno ubijaju dokle god ne diraju nas). Nije, prema tome, teško zamisliti da bi našim potomcima za nekoliko stotina godina naša vera u demokratiju i ljudska prava biti jednako neshvatljiva.

     Harari, pomalo kontroverzno, izjednačava političke i društvene pokrete s religijama i zapravo ne vidi neke bitne razlike između, na primer, hrišćanstva, socijalna i humanizma.  Ovakvu ,,religiju” budućnosti, koja je već na pomolu, prema tome, naziva ,,dataizmom”. Njegova glavna odlika je slepo verovanje u informaciju. Nauka je, trenutno, na strani ove nove ,,religije” s čvrstim uverenjem o čoveku kao skupu neurona i algoritama. Ne postoji ,,jedinstveno ja” niti duša – što govori u prilog evoluciji, jer da postoji tako nekakav večni entitet, on ne bi mogao da evoluira. Naprotiv, naše ja je podeljeno na dva dela: doživljajno i pripovedačko ja i brojni su primeri kako se ta dva ja u nama sukobljavaju na dnevnom nivou. Na primer, pripovedačko ja odluči da krene u teretanu ili navije alarm vrlo rano ujutru. Doživljajno ja, međutim, poremeti ove planove naručivanjem pice ili ,,snuzom”. Jednog dana kada nam se algoritmi usele u svaku poru života, kom ,,ja” će se povinovati?

     Sada, kada smo zauzdali bolesti, ratove i glad, šta je sledeće? Harari smatra – besmrtnost. Medicina odavno radi na tome da ,,nadgrađuje” a ne samo da popravlja. Dakle, izvesno je da će se u budućnosti ljudski vek produžiti. Uprkos uverenju da je to već učinjeno, nije zaista. Životni vek Homo sapijensa jeste oko 90 godina, nakon toga on neizbežno umire od starosti, dakle nismo čoveku produžili vek samo smo uspeli da sprečimo da umre ranije. Sledeći korak je nadgradnja – zamenom organa (što se već uveliko radi), obnavljanjem matičnih ćelija i tome slično. A ako u narednih sto godina prosečan životni vek čoveka skoči na, recimo, 150 godina, sa tom novinom dolaze i brojne druge. Život i svet prosto neće više biti ni nalik onom koji poznajemo danas – podela veka na učenje i rad više neće imati smisla, srećni brakovi ,,do kraja života” više neće trajati 50 već 100 godina (da li je tako nešto uopšte moguće?), i tako dalje, i tako dalje. 

     Ovaj tekst se već poprilično odužio a zapravo smo samo zagrebali u more ideja i teorija kojima se Harari bavi u ovoj knjizi. Neke su već izložene u ,,Sapijensu” i ,,21 lekciji za 21. vek”, ali neodvojive su od razmatranja budućnosti ljudske vrste. Kao i u prethodnim knjigama, Harari piše pitko, tako da je teško odložiti knjigu iako se ne bavi nimalo laganim temama. U tome verovatno leži tajna njegovog globalnog uspeha. ,,Homo deus” je zanimljivo i intrigantno štivo koje se tiče svakog od nas (dobro, makar onih koji imaju potomke i brinu o njihovoj dobrobiti) i zaista predstavlja obaveznu lektiru za 21. vek.

     Ocena: 5/5

     Izdavač: Laguna



CONVERSATION

0 comments:

Post a Comment