Spomenka Krajčević
rođena je 1949. godine u Beogradu. Nakon studija Opšte književnosti i teorije
književnosti, magistrirala je na Katedri za germanistiku na Filološkom
fakultetu u Beogradu. Radila je u Tanjugu, najpre kao prevodilac, a potom i kao
urednica. Uporedo se bavila i prevođenjem, a danas važi za jednog od
najistaknutijih prevodilaca sa nemačkog jezika. Objavila je dve zbirke priča za
decu: „Tajni život životinja“ i
„Vrteška“, kao i seriju putopisa u kojim svojim čitaocima dočarava Beograd:
„Kalemegdan izbliza“,„Krugom dvojke“ i „Šetnje Adom“.
Zbirka „Šetnje Adom“ predstavlja
impresionističke zapise o najpoznatijem beogradskom kupalištu, jednom od
autorkinih omiljenih mesta u rodnom gradu. Zbirka se sastoji iz tri dela,
odnosno tri trase kojima se može šetati (Velika adska tura, Mala adska tura i
Oko jezera), a svaki deo čine, grubo podeljeno, tri vrste zapisa: priče koje
mogu biti istiniti događaji, kratke crtice i izmaštane priče koje su
inspirisali opažaji tokom šetnji. Ono što ih sve spaja u jednu celinu,
naglašano i naslovom zbirke, jeste šetnja,
čin koji za autorku ima posebno značenje.
„Jedna od definicija šetnju opisuje kao lagano
hodanje radi odmora i razonode. Naglašavanje laganog hoda ističe razliku u
odnosu na pešačenje na duge staze, kada se obično hoda u oštrom tempu. Takva
pešačenja po pravilu imaju cilj, a često i neku dodatnu svrhu - mogu da budu
istraživanje, ritual, terapija i štošta drugo. U šetnji je pak samo putovanje -
cilj. Šetnja nije stizanje, jer nije ni prava ni krivudava linija koja tačku A
povezuje sa tačkom B, već putanja koja podrazumeva povratak u polaznu tačku.
Nije ni naprezanje radi očekivanog blagotvornog dejstva, jer blagotvorno
dejstvo postiže i bez naprezanja. Ali iznad svega: u šetnji se razvija živ
odnos sa okruženjem, te se šetači, za razliku od hodača, za svoje staze s
vremenom sve više vezuju.“
Samim
tim što je sama sebi cilj, šetnja dozvoljava šetaču da otvori um, koji je inače
uvek usredsređen na nešto konkretno, i osim kretanja tela, šetaču omogući
„sadejstvo kretanja kroz spoljni svet i kretanja kroz vlastite svetove“.
Posmatranje ljudi čak i nesvesno u nama može pokrenuti maštu – ko su, kuda su
se zaputili, o čemu razmišljaju, čemu se nadaju? Umetnicima ovakva aktivnost
pruža beskrajno tlo inspiracije, što je autorka svojom zbirkom i pokazala.
Ovo se
najbolje ogleda u impresionističkim interpretacijama prizora koje je autorka
spazila tokom svojim šetnji, a potom oko njih isplela priče. Jedna od takvih je
priča „Kod kuće“ koju je inspirisao
prizor sredovečnog muškarca koji sa štrika na svom splavu skida dve kuhinjske
krpe i žurno se vraća u svoj dom; ili priča „Ljubav“ podstaknuta razmišljanjem o ženi koja ćutke pere sudove
dok se, pored nje, društvo za stolom veselo smeje i nadvikuje. Sasvim obične, i
naizgled nezanimljive situacije koje pokazuju moć umetničke mašte i pružaju
povod za pričanje beskrajnog broja zanimljivih priča.
Većinu
zbirke, pak, čine crtice, opisi prizora koji o Adi, a samim tim i njenim
posetiocima, govore mnogo više nego što to oko prolaznika u žurbi, ogrnutog
sopstvenim mislima, može da primeti. Ta moć „da se u svemu vidi znak“ upravo je ono što običnog prolaznika razlikuje od
autorkinog šetača, odnosno ono što običnog čoveka razlikuje od umetnika. Jedna
od priča koja to pokazuje je „Izjava i
najava“:
„Reni-bunar broj 12, kao i ostali reni-bunari duž
Save, uz svoju osnovnu namenu, služi i prenošenju poruka. Grafiti kojima je
išaran slave Crvenu zvezdu, njene igrače i navijače, tu je i parola otisnuta
štampanim slovima PRAVDA ZA UROŠA, a u uglu bočnog zida, naspram staze kojom se
ide uz reku piše: SVATI DA TE VOLIM JER TI JE JASNO!!!
Poruka je ne samo shvatljiva, nego govori i o
onome što ne pominje.
Da bi osoba kojoj je namenjena – pretpostavlja se
da je reč o devojci, mada bi i to moglo da se pokaže kao prevaziđen kliše –
poruku primila, trebalo bi da bude na stazi, a tuda uglavnom idu oni čiji su
splavovi negde iza reni-bunara broj 12. Splavovi iza reni-bunara broj 12 dugo
su pripadali mahom beogradskoj građanskoj eliti, zbog čega je taj deo obale
prozvan Stari grad.
Izjava ljubavi na reni-bunaru najavljuje smenu
koja se u izgledu splavova još ne zapaža.“
Ili „Adske vejavice“, napisana potpuno
drugačijim tonom, koja, osim što čitaocima u mislima ostavlja upečatljivu
sliku, svedoči i o izuzetno lirskom duhu proze Spomenke Krajčević.
„Kada zaduva prvi ozbiljan vetar, lišće na Adi ne
opada, nego veje sa drveća. U krošnjama je šumelo, šuškalo i šaputalo, ali na
zemlju pada nemo, u potpunoj tišini, kao što pada sneg.“
Da Ada
ipak nije Raj, uprkos spokoju koji svakodnevno izaziva kod mnogih, svedoče
istoimena priča „Raj“ i ona pod
nazivom „Zlatokosa“, u kojima autorka upoznaje čitaoce sa
mračnom stranom šetališta i opasnim situacijama iza kojih, baš kao i iza onih
lepih, stoji čovek.
U tom
smislu zbirka „Šetnje Adom“ nije samo fotografski prikaz Ade, njenih prirodnih
lepota i fizičkih osobina. Ono što jedno mesto čini živim, a Ada svakako spada
među najživlje lokacije u Beogradu, posebno leti, jesu ljudi – bilo oni koji su
samo u prolazu ili oni koji mu se stalno vraćaju. Svako od njih tu ostavlja
svoj trag, doprinoseći duhu određenog mesta koji će upiti svaki novi posetilac
– dok je mesta i dok je posetilaca. A upravo taj duh je ono što je autorka kroz
svoje šetnje godinama upijala i konačno prenela u svoju knjigu.
Bilo da
ste i sami ljubitelji i česti posetioci Ade (u tom slučaju bi za vas ova knjiga
mogla biti posebno zanimljiva), ili neko ko je možda samo jednom prošao pored
jezera – možda ste baš vi bili inspiracija za neku od ovih priča. No čak i da
Adu nikada niste posetili, ili ona u vama ne budi nikakva osećanja (što je, na
primer, moj slučaj), zbirka „Šetnje Adom“ će vas, ukrašena grafikama Veljka
Mihajlovića, na trenutak možda odvesti do „beogradskog mora“, makar u mislima.
Ili naterati da pomislite da li je pored vas nekada prošao umetnik-šetač i o
vama u glavi napravio mentalnu belešku, koju je kasnije pretočio u reči. No,
ono što je sigurno, jeste da će vas nakon čitanja ove zbirke zasvrbeti tabani
da se uputite u šetnju i na nov način osmotrite svoje omiljeno mesto, ma gde se
ono nalazilo.
Ocena: 3.5/5
Odličan prikaz, hvala na izdvojenim odlomcima!:)
ReplyDeleteSpomenku Krajčević "znam" nekako oduvek, preko njenih knjiga za decu i pominjanja u udžbenicima (ne mogu sad da se setim da li kao priređivača, davno je bilo, ali ime je još od tada "iskakalo" iz svakog ćoška). Stilski, predstavljena proza me podseća na slične beogradske "crtice" Mome Kapora (koji zapravo i sam ima delo, čitav roman, pod nazivom "Ada"!) i Bogdana Tirnanića. Stavljam na listu, ja nikada (za sve godine života tamo i, da, sramota me i žao mi je) nisam imala vremena, ni prilike da odem na Adu (ni zemunski kej!), gledala sam je samo iz busa, ali mogu da razumem tu magiju.:) Ovakve mini-eseje baš volim da čitam.
I, da, takođe sam od šetača koji pažljivo i sa zanimanjem posmatraju sve "obične" stvari oko sebe, tako da sam za tri meseca u BG-u krajem godine ispisala pola rokovnika impresijama i introspektivnim dnevničkim pričama - prednost odsustva tehnologije i prolaženja kroz svet bez slušalica i "smart" telefona.:)
ReplyDeleteNema šta da te bude sramota, ja živim u Beogradu 30 godina i otišla sam na Adu svega par puta. Ja sam dunavsko dete, odrasla sam na Lidu, Ada mi nikada nije bila posebno interesantna. :)
ReplyDeleteJa Spomenku znam samo kroz prevode, ovo je prvi put da čitam nešto autorsko, pošto svi znamo kako stojim sa literaturom za decu... :D