Znam zašto ptica u kavezu peva – Maja Anđelou



Maja Anđelou (1928-2014) američka je pesnikinja, prozaistkinja, glumica i scenaristkinja. Napisala je preko trideset književnih dela u kojima se mahom bavi problemima ekonomske, rasne i seksualne potlačenosti. Nije imala formalno visoko obrazovanje, ali zvali su je Dr Anđelou, a 1981. postala je i profesorka Američkih studija na univerzitetu u Severnoj Karolini. Dobitnica je Nacionalne medalje za umetnost, Linkolnove medalje, kao i najvišeg državnog odlikovanja Predsedničke medalje slobode. U književnim krugovima je najpoznatija po pesmama, ali i nizu autobiografskih romana od kojih je prvi ,,Znam zašto ptica u kavezu peva” (1969). Roman je nominovan za Nacionalnu nagradu za književnost, dve godine je bio na listi bestselera Njujork tajmsa a po njemu je 1979. godine snimljen i film.


,,Znam zašto ptica u kavezu peva” opisuje Majino detinjstvo i ranu mladost koje je, zajedno sa starijim bratom Bejlijem, provela živeći sa bakom u gradiću Stemps u Arkanzasu. Iako je detinjstvo mahom bezbrižno provodila u bakinoj Radnji zahvaljujući kojoj su imali stalni prihod, Maja je odmalena osećala siromaštvo, patnju i nepravdu koju su svakodnevno trpeli njeni sunarodnici – zbog boje kože.

,,Stemps u Arkanzasu bio je kao Čitlin Svič u Džordžiji; ‘Vešaj ih visoko’ u Alabami; ‘Nemoj da bi te mrak ovde zatekao, čamugo’ u Misisipiju; ili druga mesta jednako živopisnih imena. Ljudi u Stempsu govorili su da su belci u našem gradu takvi rasisti da crncima neće da prodaju ni sladoled od vanile, osim za proslavu Četvrtog jula. Drugim danima mogli smo da dobijemo samo čokoladu.”

Razvod roditelja i odluka da se deca pošalju kod bake, vozom bez pratnje, samo sa kartončićima koji ,,one koje se to tiče” obaveštavaju o njihovim imenima, kod Maje od samog početka života izazivaju osećaj nevoljenosti i nepripadanja. Blizak odnos sa bratom, stricem i bakom od koje u mašti pravi heroinu koja čak ni zubaru rasisti čija je politika da će ,,radije gurnuti ruku u pseća usta nego u usta crnca” ne ostaje dužna, nakratko pružaju osećaj bezbednosti i utočišta. Poverenje stečeno u starije i osećaj da su oni tu da štite decu, biće, međutim, zauvek narušeno kada se vrati kod majke koju opisuje kao ,,uragan na vrhuncu moći” i ,,uspinjanje i poniranje boja duge” i kada, sa samo osam godina, doživi jedno od najstrašnijih iskustava koje ljudsko telo može da pretrpi.

,,Onda je počeo bol. Cepanje i kidanje od kog pucaju čula. Čin silovanja osmogodišnjeg deteta jeste susret biblijske kamile i iglenih ušiju. Pošto kamila neće popustiti, moraju popustiti iglene uši. Dete popušta jer telo to može, a um nasilnika to ne želi.”

Nisu, međutim, Majina lična teška iskustva ovaj roman podigla na status kultnog klasika američke književnosti. Događaji opisani u knjizi predstavljaju samo kap u moru kočnica na koje su u tom periodu (uzgred, to je bilo vreme aktivnog delovanja drugog Kju-kluks-klana) svakodnevno nailazili Afroamerikanci širom Amerike. Pesma crne ptice u kavezu nepravde i nasilja izazvanih rasizmom postala je simbol potlačene zajednice a Maja njegovo lice – celog života se borila za jednakost i ljudska prava.

,,Bilo je strašno biti crn i nemati nikakvog uticaja na sopstveni život. Bilo je brutalno biti mlad, a već dresiran da mirno sediš i slušaš optužbe na račun svog naroda bez prilike za odbranu. Najbolje bi bilo da smo svi mrtvi. Pomislila sam da bih nas rado sve videla mrtve, tela nabacana jedno preko drugog. Piramidu od ljudskih tela s belcima na dnu, kao osnovom, pa onda sloj Indijanaca s njihovim smešnim tomahavcima, tipijima, vigvamima i ugovorima s vladom, pa crnci s krpama, receptima, vrećama za pamuk i duhovnim pesmama koje im vire iz usta. Neka se sva holandska deca sapletu na svoje klompe i polome vratove. Neka se sva francuska deca zadave Ugovorom o kupovini Luizijane (1803), a svilene bube nek pojedu sve Kineze s njihovim glupim kikicama. Mi smo jedna gnusoba od vrste. Svi zajedno.”

Više od pola veka pošto je napisan, roman ,,Znam zašto ptica u kavezu peva”, nažalost, i dalje je aktuelan. Danas, dok desetine hiljada ljudi širom sveta protestuje zbog brutalnosti policije i ubijanja nevinih civila zbog boje kože, uzvikujući Black Lives Matter bez obzira na nacionalnu i rasnu pripadnost i jezik kojim inače govore u svojim domovima, možda je aktuelniji nego ikad. Upravo ta činjenica ostavlja najjači utisak nakon čitanja knjige. Činjenica da proživljene i ispričane strahote u ovoj knjizi nisu stvar neke daleke prošlosti obeležene špicastim, belim kapuljačama. Možda kapuljača više nema i sedišta u autobusima ne razlikuju boje, ali manir je, manje-više, ostao isti.

Rasizam nije nešto što se događa ,,negde tamo”. Kao i uvek, treba samo početi od svog vrta i obratiti pažnju na rešetke koje, možda i nesvesno, i sami pravimo za milione kaveza koji na ovaj ili onaj način sputavaju pesmu ptica. Tek onda ćemo smeti da se nadamo da ćemo jednog dana Majine knjige čitati samo zbog lepote lirskog stila kojim su napisane, kao dokument davno prošlih vremena i opomenu da nikada ne smeju da se vrate.


Ocena: 4/5
Izdavač: Štrik

CONVERSATION

4 comments:

  1. Odličan tekst!:) Pročitala sam roman krajem prole godine i iznela svoje utiske u recenziji (čak smo izdvojile i isti pasus, verujem svima najupečatljiviji :) - o gnusobi rasizma), pa se neću ponavljati ovde. Odlična knjiga, svako bi trebalo da je pročita. Maja je bila fascinantna ličnost i nadam se da će "Štrik" objavljivati nastavke njene autobiografske proze, volela bih da saznam šta joj se dalje dešavalo.:)

    U kontekstu aktuelnosti, moram spomenuti, nevezano za ovu temu, koliko me iznova zapanjilo što se svet izdavaštva, novinarstva, književnosti, nije mnogo izmenio u odnosu na Balzakovo doba. "Izgubljene iluzije" ne zastarevaju, nažalost. Valjda ih zato odavno nisu ponovo štampali: ogledala su nemilosrdna...tako i Majina dela u kontekstu svega što se događa u Americi ovih nedelja.:(

    ReplyDelete
    Replies
    1. Hvala! Sećam se tvoje recenzije, i ja sam knjigu uzela na prošlom Sajmu, ali taj redosled čitanja je jedna misteriozna pojava, ko će to dokučiti... :)

      Delete
  2. Uh, knedla u grlu mi stoji dok ovo citam. Divno si sazela knjigu i drago mi je da ovakve knjige postoje! Pozdrav!!! :))

    ReplyDelete
    Replies
    1. Hvala! Stvarno je strašno, naročito u kontekstu svega što se događa u Americi, kombinacija deluje vrlo otrežnjujuće.

      Delete