Jan Martel
je kanadski pisac, rođen 1963. godine. Najpoznatiji je po romanu „Pijev život“, svetskom bestseleru koji
mu je doneo Bukerovu nagradu za 2002. godinu, i po kojoj je snimljen film koji
je osvojio četiri Oskara. Pored „Pijevog života“, Martel je objavio još osam
dela, od kojih je poslednji roman „Visoke
planine Portugalije“, koji se odmah po objavljivanju našao na listama
najprodavanijih knjiga.
Roman „Visoke planine Portugalije“ sastoji se iz tri priče. U prvoj, na samom početku 20.
veka, momak po imenu Tomas pronalazi
zagonetni dnevnik izvesnog oca Ulisa i u njemu saznaje o relikviji koju je ovaj
misteriozni sveštenik iz 17. veka napravio, a koja, kako se Tomasu čini, u sebi
krije velike istine. Tomas potpuno iznenadno odlučuje da se otisne na putovanje
do Visokih planina Portugalije i to u automobilu, spravi koju do tada nikada
nije ni video.
Druga priča se seli u 1938. godinu, tri decenije
nakon Tomasove avanture. U njoj upoznajemo novog junaka, patologa po imenu Euzebio Lozora, i sa njim provodimo
jednu noć u mrtvačnici, u kojoj ćemo prisustvovati, najblaže rečeno, jednoj
vrlo čudnovatoj autopsiji.
Poslednja priča nas vodi na sam kraj 20. veka i
pripoveda o čudnoj odluci jednog kanadskog senatora. Nakon smrti supruge, Piter Tovi odlučuje da ostavi ceo svoj
život iza sebe i da se vrati u Portugaliju, zemlju svojih predaka, a sa sobom će,
kao saputnika, povesti ni manje ni više nego šimpanzu po imenu Odo.
Ove tri priče na prvi pogled deluju potpuno
različito i nepovezano, ali određeni detalji koji se, poput lajtmotiva,
provlače kroz sva tri dela, jesu ono što ovaj roman čini zaokruženom celinom. A
ti motivi su, verovali ili ne, smrt
bliske osobe, hodanje unazad i
šimpanza.
Sve počinje sa Tomasom, koji nakon iznenadne
smrti voljene žene i sina, svoj bol ispoljava hodanjem unazad. Okolina ga
smatra čudakom („Kakvo je to nastrano
tugovanje?“), i niko ne razume da „hodajući
unazad, leđima okrenut svetu, leđima okrenut Bogu, on ne tuguje. On prigovara.
Jer kada ti život oduzme sve što ti je drago, šta ti drugo ostaje osim da
prigovaraš?“
Tomasovo putovanje u nepoznato zarad pronalaženja
višeg smisla epsko je u svojoj nameri i podseća na mnogobrojne drevne priče (čak
i autor dnevnika koji ga podstiče na putovanje nosi simbolično ime – Ulis,
rimski naziv za Odiseja). Ova teatralnost se, međutim, gubi prostom činjenicom
da Tomas na put kreće automobilom kojim ne ume da upravlja, a silne nezgode
koje mu se na putovanju zbog ove mašine događaju (kao i usputno propadanje
automobila, ali i samog junaka), vraćaju priču na jedan sasvim prizeman nivo i
daju mu komičnu dimenziju koja se na trenutke graniči sa apsurdom. U tom maniru
završava se i Tomasova potraga. Relikvija koju najzad pronalazi u jednoj staroj
crkvi, nije ništa drugo do čista blasfemija i upravo je on, kako se čini, prva
osoba koja je to primetila:
„Mi
smo proizvoljne životinje, eto šta smo. I imamo samo sebe – ništa više – ne
postoji odnos ni sa čim uzvišenijim. Uveliko pre Darvina, jedan sveštenik
bistar u svom ludilu naišao je na četiri šimpanze na jednom nesrećnom ostrvu u
Africi i nabasao na jednu veliku istinu: mi smo uzdignuti majmuni, ne pali
anđeli.“
Blagi nadrealizam kojim roman počinje, u drugom
delu (koji je moj omiljeni) prepušta svoje mesto magijskom realizmu i
fantastika romana u kancelariji patologa Euzebija dostiže svoj vrhunac. Neću
vam otkrivati detalje. Ovaj roman se čita kao slagalica i otkrivanje određenih
delova bi zaista pokvarilo užitak. No, autopsija koju će ovaj junak izvršiti i
preokret kojim će se njegova priča završiti ostaviće čitaoce u šoku, samo da bi
ih autor u trećem delu ponovo vratio na teren (nad)realizma pričom o kanadskom
senatoru i njegovom krznenom prijatelju. A sve to kako bi ispričao jednu
neobičnu, ali univerzalnu priču o ljudskom bolu i neočekivanim načinima na koje
se on može prevazići.
„Visoke planine Portugalije“ su roman pisan za
ljubitelje magijskog realizma (ali i čitaoce koji prosto vole slagalice).
Martelov roman je čudan u pravom smislu te reči – on zbunjuje, na trenutke je
šokantan i apsurdan, tužan i komičan, ali za sobom ostavlja osećaj
zadovoljstva, uprkos brojnim pitanjima na koje ne daje odgovore. Jedini način
da se u magijskom realizmu uživa jeste da se odbaci realnost kakvu poznajemo i
da se pripovedaču bespogovorno veruje. Prosto se opustite i uskočite u
automobil sa Tomasom – garantujem vam nezaboravno putovanje na koje ćete
sigurno poželeti da se makar još jednom vratite.
Ocena:
4/5
Izdavač:
Laguna
Odličan prikaz (sećam se preporuke!), a roman deluje kao nešto što bi mi se sigurno dopalo, tako da ću ga obavezno potražiti. Unapred se radujem. Još jednom, hvala na podsticajnom tekstu!:)
ReplyDeleteHvala!
DeleteMeni se dopao i "Pijev život", ali ovo je nešto potpuno drugačije. Obavezno javi utiske kada završiš, baš me zanima tvoje mišljenje :)
Woow! Baš mi se dopada roman, baš nekako djeluje pustolovno *-*
ReplyDeleteUčlanila sam se u tvoj blog, pa ako imaš vremena učlani se i ti u moj -> This Is My Life
Hvala! Hoću, naravno :)
DeleteS obzirom da sam danas završila čitanje romana, dobijaš utiske odmah.:) Najpre da ti zahvalim na preporuci, zaista sam uživala u ovoj, malo je reći nesvakidašnjoj, priči. Zatim, tvoj prikaz mi je sada, iznova pročitan, perfektan - jer si zaista obuhvatila sve važne aspekte dela i sjajno ga predstavila, vrlo precizno i intrigantno.
ReplyDeleteUpravo taj blagi nadrealizam koji ističeš, uz magijski realizam (podstaknut, možda, već činjenicom da je dobar deo radnje smešten u Portugalijij), predstavlja najveću čar knjige. Tri priče su istovremeno vrlo zanimljive zasebne celine, ali i tako nenapadno, fino povezane pomenutim motivima, da prosto uživaš u gubljenju i ponovnom povezivanju niti pustolovine sa vrlo neizvesnim ishodom. Ideja je prilično smela, usudiću se da primetim, jer preispituje pitanja podnošenja patnje i izvore utehe, dotičući se religije na dosta "neoficijelni" način.
I meni je srednja priča, o patologu Euzebiju, bila najefektnija - blago rečeno bizarna, neočekivana, sa fenomenalnim obrtom (u vidu otkrića istine o Mariji, njegovoj supruzi), potpuno ludom autopsijom (pri čemu se do kraja pitaš da li je san ili java, naprosto te prebaci u nekakvo fantastično stanje svesti) i briljantnom paralelom između Jevanđelja i krimi romana Agate Kristi (koja me, iskreno, najviše oduševila, taj odeljak me stvarno oborio s nogu).
Međutim, emotivno su me više uzdrmale okvirne priče, posebno prva - Tomasova; dok mi je Piter sa svojim ljubimcem bio najbliži i najviše sam se vezala za praćenje njegovog puta. Ono što sam takođe uočila, pored svih simbola i značenjskih "mamaca" koje i sama pominješ, jeste činjenica da svaka od tri priče poseduje određeni "magijski predmet": automobil, kofer i, ovde doduše živo biće, majmuna - koji izazivaju pažnju, čuđenje okoline i donose svom (barem isprva nevoljnom) vlasniku mnoštvo zavrzlama, nevolja, ali i dragocenih otkrića. Pored toga, Visoke planine Portugalije kao geografski pojam i konačno odredište, a svojim opisom odudarajući od imena koje nose, uklapaju se u predočeni svet varki, neočekivanih obrta, zamagljenih vidika. Ideja o raspeću je veoma zanimljiva, kao i način na koji se tajna kroz decenije prenosi s jednog kraja sveta na drugi, naizgled potpuno nepovezano, a ipak se na kraju "kockice slože", sa sve iberijskim nosorogom!
Muke jadnog Tomasa sa svrabom, gorivom i znatiželjnim starosedeocima predela kroz koje prolazi su bile baš živopisne! S druge strane, Piter ponavlja otprilike sličnu situaciju, malo više robinzonovski, ali daleko uspešnije. Sviđa mi se i način imenovanja odeljaka, jer nas takođe postepeno vodi razrešenju.
Čak nam je i ocena knjige ista!:)
Sve u svemu, prijatno čitalačko iskustvo. Hvala još jednom!:)
Pa, dobro, kad stižeš? :D
DeleteMnogo mi je drago što ti se dopala knjiga. Stvarno je jedinstvena, toliko da sam se plašila da neću uspeti da zaintrigiram čitaoce ako ne otkrijem previše (a vidiš i sama da je vrlo lako otkriti previše). Mene je knjiga kupila čim je Tomas krenuo da hoda unazad. Nekako sam odmah znala da će biti dobra. :)
Hvala na lepim rečima, obožavam tvoje komentare, uvek me obraduju! <3
Sreća u nesreći kad je čovek nezaposlen = ima vremena da čita. :)
DeleteDodaj tu brzinu i samu radnju koja me "zalepila" za roman, eto odgonetke.:)
Upravo tako, baš je prisutan rizik od otkrivanja nečega bitnog (čak i kroz komentare, eto, pazila sam da mi se ipak nešto ne omakne, zarad onih koji će je tek čitati, da ne pokvarim doživljaj), ali ti si to vešto izbegla.
Hvala i tebi!:)))*
Pročitala pre par dana, treća priča mi je fantastična! A deo o učenju vožnje, iz prvog dela je jako duhovit, baš sam se ismejala!
ReplyDeleteHvala na komentaru!
DeleteMeni je ipak drugi deo omiljeni, ali knjiga je svakako odlična kao celina i definitivno jedna od onih koje ću ponovo čitati :)