Tajna istorija – Dona Tart
Dona
Tart (1963) je američka književnica. Studije je započela na Univerzitetu
Misisipi a zatim se prebacila na koledž Benington u Vermontu gde je počela da
piše svoj prvi roman ,,Tajna istorija”, koji je odmah nakon objavljivanja 1993.
godine postao bestseler. Deset godina kasnije objavila je drugi roman ,,Mali
prijatelji” a zatim, još 10 godina posle i roman ,,Češljugar” za koji je dobila
Pulicerovu nagradu. Magazin Tajms ju je 2014. godine uvrstio na listu 100 najuticajnijih
ljudi.
,,Tajna
istorija” bi se, s obzirom na to da se dobar deo priče vrti oko ubistva, mogla
žanrovski odrediti kao misterija, ali u ovom romanu nema baš mnogo toga
misterioznog. Već u prvoj rečenici romana saznajemo da je izvesni Bani mrtav. Već
u drugom pasusu saznajemo da je narator jedan od odgovornih za njegovu smrt. Pa
opet, roman ima više od 600 stranica i danas se smatra modernim klasikom.
Dakle, u pitanju nije klasičan triler, naprotiv.
Narator
romana je Ričard, momak iz radničke klase koji, na nesreću njegove porodice,
gaji strast ka humanističkim naukama. Njegova želja da upiše kurs starogrčkog
postaje izazov dostojan antičkih heroja. Naime, profesor Džulijan koji drži kurs
je, najblaže rečeno, čudak. Niko nije sasvim siguran po kojim kriterijumima
bira student, ali oni su očigledno veoma visoki jer njegovu grupu uvek čini
jednocifren broj studenata. Ričard ipak uspeva da se priključi kursu i tu
upoznaje grupu studenata koji će mu postati bliski prijatelji i koji će mu
promeniti život. To su Henri, blizanci Čarls i Kamila, Frensis i Bani, koga se
možda sećate s početka ovog teksta. U pitanju je grupa ekscentričnih mladih
ljudi iz bogatih porodica u koju se Ričard, bar sudeći po poreklu, ne bi lako
uklopio, zbog čega naravno, odlučuje da slaže i prepušta se tempu života mladih
prijatelja.
Taj
tempo nije lako izdržati. Iako veoma bliski, članovi odabrane grupe među sobom
gaje određene netrpeljivosti. Pompezni su, skloni porocima, razmaženi i zlobni,
zbog dobrog finansijskog položaja ne shvataju studiranje ozbiljno, ali
starogrčku kulturu, moglo bi se reći, shvataju mnogo ozbiljnije od Ričarda.
Ričard će i to sam shvatiti, doduše prekasno, kada mu otkriju tajnu o antičkom
ritualu koji su (bez njega) sproveli i koji je pošao naopako. Naime, jedan
čovek je mrtav a niko od njih (zbog opijata koji su koristili) nije sasvim
siguran šta se tamo dogodilo. To je tajna koja im svima može uništiti živote,
tajna koju niko nikada ni u ludilu ne bi smeo da otkrije. Griža savesti i strah
od otkrivanja u njima budi paranoju zbog koje će na kraju nasradati i Bani i
time dodati još jedan teret na leđa ove već odavno labavo povezane klike.
Ričard
se, kao narrator koji čitaocu otkriva detalje zločina, s razlogom poredi s
Raskoljnikovom. Uprkos tome da je pisan ,,unazad”, odnosno da prkosi svim
šablonima koji se primenjuju pri pisanju misterije, roman je izuzetno napet. Ta
napetost ne dolazi od želje čitaoca da sazna ko je ubijen ili ko je ubica pa
čak ni od straha za dobrobit glavnih junaka. Prvo, znamo da je narator
bezbedan, a drugo, nijedan od junaka Done Tart nije pozitivan, naprotiv, većina
njih je prilično antipatična. Dinamika (ovog, uzgred budi rečeno izuzetno
sporog romana) počiva na psihološkom planu – baš kao i u ,,Zločinu i kazni” – i
upravo ga to čini posebno zanimljivim.
Just
for the record, I do not consider myself an evil person (though how like a
killer that makes me sound!). Whenever I read about murders in the news I am
struck by the dogged, almost touching assurance with which interstate stranglers,
needle-happy pediatricians, the depraved and guilty of all descriptions fail to
recognize the evil in themselves; feel compelled, even to assert a kind of
spurious decency. ‘Basically I am a very good person’. This from the latest
serial killer – destined for the chair, they say – who, with incarnadine axe,
recently dispatched half a dozen registered nurses in Texas. I have followed
his case with interest in the papers.
But
while I have never considered myself a very good person, neither can I bring myself
to believe that I am a spectacularly bad one. Perhaps it’s simply impossible to
think of oneself in such a way, our Texan friend being a case in point. What we
did was terrible, but still I don’t think any of us were bad, exactly; chalk it
up to weakness on my part, hubris on Henry’s, too much Greek prose composition
– whatever you like.
Ričard
pripoveda s ogromne vremenske distance pa se, kako to obično biva u ovakvim
slučajevima, može smatrati nepouzdanim pripovedačem. Njegova namera jeste
opravdanje, iako je način na koji opisuje događaje hladan, gotovo objektivan.
Sva fikcija po strani, opravdavanje se nameće kao jedini razlog za ovakvu
ispovest, toliko godina nakon samog zločina. Grupa studenata je njegova oaza.
Tu se oseća važnim, odabranim, prihvaćenim – iako i sam zna da mu na neki način
tu nije mesto, bilo direktnim ukazivanjem ili prostim isključivanjem iz
aktivnosti, kao što je, na primer, kobno izvođenje bahanalije. Ričard, dakle,
nije učestvovao u prvom ubistvu, ali (možda iz straha da ga sama činjenica što
za ubistvo zna čini saučesnikom pa samim tim i krivcem) pristaje da se uključi
u uklanjanje najslabije karike, verovatno kako i sam ne bi bio proglašen
najslabijom karikom.
This
part, for some reason, is difficult for me to write, largely because the topic
is inextricably associated with too many nights like this one (sour stomach,
wretched nerves, clock inching tediously from four to five). It is also
discouraging, because I recognize attempts at analysis are largely useless. I
don’t know why we did it. I’m not entirely sure that, circumstances demanding,
we wouldn’t do it again. And if I’m sorry, in a way, that probably doesn’t make
much difference.
,,Tajna
istorija” nije opravdavanje zločina, niti je jedan od slučajeva ,,banalnosti zla”.
Ričard vrlo dobro zna šta je uradio i svestan je da je to loše. Ipak, odlučuje
da ne odgovara za zločin koji je počinio. Jednako racionalno, kao i kada je sa
prijateljima pravio plan o uklanjanju smetnje, on zna da će mu priznanje
uništiti život i smatra svoj život vrednijim od tuđeg. Scenario kakav je
verovatno na prvi pogled šokantan svakome bez policijskog dosijea, ali ako malo
bolje razmislite, daleko od nezamislivog.
What
is unthinkable is undoable. That is something that Julian used to say in our
Greek class, and while I believe he said it in order to encourage us to be more
rigorous in our mental habits, it has a certain perverse bearing on the matter
at hand. The idea of murdering Bunny was horrific, impossible; nonetheless we
dwelt on it incessantly, convinced ourselves there was no alternative, devised
plans which seemed slightly improbable and ridiculous but which actually worked
quite well when put to the test. I don’t know. A month or two before, I would
have been appalled at the idea of any murder at all. But that Sunday afternoon,
as I actually stood watching one, it seemed the easiest thing in the world. How
quickly he fell; how soon it was over.
,,Tajna
istorija” je ambiciozan roman za ambiciozne čitaoce. Ako ne volite spore,
deskriptivne, na momente i redundantne tipove naracije, onda ovaj roman nije za
vas. Dona Tart je dobar pisac. Stil joj je besprekoran, školski; naracija
toliko ubedljiva da na momente možete pomisliti da je i sama učestvovala u
nečemu sličnom. Ali roman je mogao biti kraći i ne bi time izgubio na
kvalitetu, naprotiv. Bilo kako bilo, ,,Tajna istorija” je vredna čitanja,
naročito ako se u ozbir uzme da je ovo prvi roman koji je autorka napisala, i
ne treba se čuditi što romane objavljuje na svakih deset godina i što čitaoci
jedva čekaju da objavi sledeći.
Ocena:
4/5
Izdavač:
Penguin